MATJAŽ KEK (64) odradio je četiri utakmice u drugom mandatu u Rijeci. Stigao je kao zamjena za Victora Sancheza, španjolskog stratega koji se s Rijekom ostvario dobre rezultate u Europi, ali je zbog nesuglasica s upravom napustio klub nakon jedne sezone. U tom kontekstu, vraćanje klupske legende poput Keka bio je jedan od rijetkih poteza zbog kojih se inače nelogično odustajanje od Sancheza moglo razumjeti.
Već na početku sezone vidljiv je zaokret u igri koji Kek donosi. Od momčadi se traži veća direktnost, veći tempo i veća širina. Ekipa igra u 4-3-3 formaciji i u njoj se može više usporediti s napadačkom igrom kakvu gaji Mario Kovačević u Dinamu, nego onom koju gaji Gonzalo Garcia u Hajduku, koji se ipak oslanja na manje udaljenosti i niži tempo.
U kontekstu "moderne" Rijeke, odnosno one koju prate današnji nositelji igre, takav nogomet je prepoznatljivo igrala pod Željkom Sopićem. Tad je to bila momčad relativnog iznenađenja u SHNL-u i rado viđena zbog karakteristika koje su takav stil činile uspješnim.
Tad su imali dva dinamična krila u Marku Pjaci i Marcu Pašaliću, dinamične opcije u vrhu napada, te Tonija Fruka i Niku Jankovića kao dvije osmice uz neumornog i motoričnog Lindona Selahija koji im je čuvao leđa i držao visok intenzitet u toj širokoj 4-3-3/4-1-4-1 formaciji.
Dinamična ideja bez ključnih motora
Rijeka danas nema takve igrače. Jedina prava krila su Gabriel Rukavina i Tornike Morchiladze, koji nikad nisu imali kontinuitet i nisu dokazali da mogu raditi razliku na većem uzorku.
Umjesto njih široko na krilima igraju prirodni veznjaci poput Amera Gojaka i Nike Jankovića, a s njima je prijetnja iz tih zona više prividna nego stvarna. Vidljiva ideja postoji, ali profili nositelja kvalitete ne prate tu ideju. Vrijedi i obrnuto - dio igrača ima kvalitetu, ali ne može igrati najbolje utakmice u takvoj ideji.
Nema ni motoričnijih šestica i općenito motoričnijih igrača u sredini, nego su većim dijelom zamijenjeni igračima koji nose kvalitetu na tehničkoj razini, među kojima se najviše ističe Tiago Dantas, koji je lani uz Fruka bio najvažniji igrač Rijeke.
Sanchezova filozofija je bila prilagođenija kadru
Ovaj kadar, iako je uvijek moguće da će se to promijeniti u kratkom roku, i dalje je građen oko Dantasa i Fruka. Njihove glavne karakteristike su igra u posjedu, kontrola i igranje na manjim prostorima od onoga što se trenutno zahtijeva.
Iz tog razloga je Sanchez bio relativno uspješan, odnosno mogao je implementirati svoju ideju tako da iz nositelja izvlači maksimum. Odlično su se u takvoj ideji snalazili nositelji, a i igrači koji bi bljesnuli, poput Samuelea Vignata, koji se isto uklapa u takav profil kad je zdrav, što, nažalost za ljubitelje dobrog nogometa u SHNL-u, nije često.
Zato je Sanchez mogao napraviti zaokret u odnosu na Radomira Đalovića, koji se na početku te sezone nije mogao snaći s naglim promjenama u kadru, odnosno potpunoj promjeni taktičkog identiteta momčadi koja se dogodila u jednom prijelaznom roku.
Sportska politika ne zna što želi od trenera
Sada promjene u kadru nisu nagle kao prošlog ljeta, ali Kek se vratio kao trener sličniji Đaloviću, čija ideja zahtijeva veći remont momčadi nego što bi to zahtijevala Sanchezova ideja, ili ideja sličnog trenera koji bi igru momčadi podredio tehničkoj kvaliteti u sredini. Takvi drastični zaokreti u profilima trenera teško mogu biti pozitivna stvar za kontinuitet razvoja.
Uz sve nelogičnosti kontinuiteta sportske politike u Rijeci koji traju još od odlaska Sergeja Jakirovića, povratak Keka nije uopće sporan. On je legenda Rijeke koja je zadužila klub, zaslužila povjerenje i svojom pojavom donosi stabilnost i standarde kakvi su potrebni svakom ozbiljnom klubu.
Sporno je jedino kakvu je viziju imala sportska politika Rijeke jer od Keka se zna što očekivati, i po pitanju nogometa i po pitanju standarda koji zahtijeva. Ovo i dalje nije njegova Rijeka, ni blizu. Bit će potrebno još puno posla da bi se izgradila momčad u skladu s njegovim zahtjevima. Zasad, nakon tjedan dana kolovoza, takvi temelji ne postoje i to je opravdan razlog za ozbiljna pitanja.