JUTROS je nakon teške bolesti u 81. godini preminuo Petar Nadoveza, legendarni nogometaš Hajduka, a kasnije trener, sportski direktor i voditelj nogometne škole splitskoga kluba. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo priču Alfonsa Šodana za časopis Plavi vjesnik iz studenog 1970., sezone u kojoj je Hajduk osvojio naslov prvaka Jugoslavije.
NIJE moguće ustanoviti kome je za vrijeme odsluženja vojnog roka bilo teže: Peri Nadovezi što ne može nastupati ili navijačima Hajduka što su poput njega brojili dane kada će njihov ljubimac obući građansko odijelo. A kad je prije dva mjeseca obukao bijeli dres, i opet je zasjao punim sjajem. U šest prvenstvenih i dvije međunarodne utakmice zabio je ukupno devet golova i ponovno je jedan od najboljih igrača momčadi.
"Pere, Pere - spli'ski Pele!" opet se ori s gledališta Hajdukova igrališta, jer Nadoveza je idol, nada, samopouzdanje, ljubimac publike i već se sada sa sigurnošću može tvrditi da će njegovo ime u analima Hajduka biti zapisano zlatnim slovima među desetak imena najuspješnijih majstora nogometne lopte što su od osnutka kluba igrali u bijelom dresu. Jer, kako kažu, samo se jedanput u deset godina rađa takav igrač, drugim riječima: Nadoveza je nezamjenljiv.
Zašto je to tako? Kako je sadašnji vođa navale "majstora s mora" pogodio nerv gledališta?
Uji li te, pobisnit ćeš!
Još dok je bio golobrad momak, funkcionari Hajduka zapazili su izrazite sposobnosti napadača Šibenika. Uprava toga kluba teško se složila s pomisli da izgubi Nadovezu, ali su potrebe za efikasnošću inače slabe navale jedinog dalmatinskog prvoligaša bile preče. Od tada je Nadoveza postao "splitsko dite", najistaknutiji napadač Hajduka, tipičan gol-igrač, temperamentan, lukav, prodoran i pomalo prgav kao nogometaš, a kao čovjek dobroćudan, čovjekoljubiv, duhovit.
Za njega suigrači kažu da je najopasniji kad mu pocrveni vršak nosa i usne, što su zapravo refleksi početnih fizičkih napora koji se u Nadoveze očituju nakon prvih dvadesetak minuta igre.
"Uji li te, pobisnit ćeš! (Ugrize li te, pobjesnit ćeš!)" kaže se tada za Nadovezu, jer se sav zajapuri, reklo bi se da se naljuti, ako do sredine prvog poluvremena Hajduk ne povede.
I tada je najopasniji. Kao kad ranjeni lav vreba plijen - tako gotovo skrivenim crnim očima motri i na najmanju grešku protivničke obrane, a onda kad se dočepa lopte, dovoljan mu je prostor površine poštanske marke da sav onaj bijes iskali, pretvorivši ga u snagu udarca, da s mjesta odapne prema neobranjenom dijelu vrata.
Znajući dobro odakle dolazi opasnost Hajdukova napada, treneri protivničkih momčadi svu igru obrane usmjeravaju na to kako bi onemogućili Nadovezu. Zato ga obično čuvaju po dva protivnička igrača, od kojih se jedan takoreći prilijepi uza nj, tj. dobije ulogu "flastera". A događa se da ga još i udaraju ne bi li ga onemogućili. Njemu je onda teško obuzdati eksplozivni temperament, pa bi (prije češće, a sada rjeđe) ili uzvraćao istom mjerom ili bi prigovarao sucu. Zato smo ga upitali: Kako vas se doima sistem igranja kad vas čuvaju po dva igrača?
"Ružno je to kad ti jedan stalno puše za leđima, a drugi ti sprijeda brani da i utakmicu gledaš!" duhovito primjećuje Nadoveza. "Ali nogomet je kolektivna igra. Zato je neki moj suigrač ostao nepokriven. A ja onda 'razvlačim' svoje čuvare, bježim im prema aut-liniji, pa ih tako dovodim u dilemu: ili da me ostave na miru ili da idu za mnom, pa da onda ostave prazan prostor pred vratima.
A to je u stvari igra bez lopte, o čemu je često govorio Luka Kaliterna. Međutim sve to lako podnosim ako se protiv mene igra u granicama dopuštenoga, ako se takvo 'čuvanje' ne pretvori u podmukle i za suce nevidljive udarce po mojim nogama."
Sa sucem se kladio u bocu šampanjca na pobjedu Hajduka
Nadoveza je ovom prilikom prešutio svoj novi verbalni sistem kako se oslobađa obojice čuvara:
"Pogledaj Holcera!" upozorava Nadoveza protivničkoga srednjeg pomagača na svojega reprezentativnog suigrača. "On vam sam drži cijelu navalu, a vas obojica preslabi ste za mene samoga."
A nogometaši su, tvrdi Nadoveza, tašti ljudi. Pogodi tako njihovu taštinu, pa ga obično prestanu po dvojica pratiti i tako nasjednu na tu njegovu lukavu zamku.
I sa sucem Ladom Jakšeom, što je često sudio Hajduku, Nadoveza je vodio neobične dijaloge. Jednom su se prilikom njih dvojica u tijeku utakmice okladili za bocu šampanjca u ishod susreta. I dakako dobio je Hajduk, odnosno Nadoveza.
Nadoveza je sada potpuno stasao u pravog profesionalca i, kako sam kaže, njegovo je radno mjesto nogometno igralište i bijeli dres s brojem devet. Nadoveza tvrdi kako se ne isplati nikakvo reagiranje na unfair-igru ili na pristrano suđenje:
"Kad me izbace iz igre, onda je zapravo protivnik postigao svoj cilj. A to je šteta za moj klub. Jer moji suigrači ostaju s igračem manje, a ja se izvan igre još više ljutim što im ne mogu pomoći."
Znači, ne uzvraćate dobivene udarce?
"Ne! Takav je profesionalni nogomet. Na žalost, takva je dužnost vođe navale: da prima udarce po nogama kojima daje golove. Uostalom, i moji protivnici žive od nogometa. Što će biti ako nekome slomim nogu, ako ga slučajno za sav život onesposobim da igra nogomet."
A što kažete o požrtvovnosti nekih vratara kad padom u noge, da bi se domogli lopte, postave glavu tamo gdje igrač ne bi riskirao ni da postavi nogu, kad je napadač u trku ili kad je čak zamahnuo da šutira?
"Da, podsjetili ste me. Jednom u zanosu želje da postignem zgoditak, nehotice sam kopačkom pogodio u glavu vratara Zagreba Mišića dok je bio na zemlji. Od udarca je dobio potres mozga. Od tada, vjerujte, više i ne pomišljam na takve golove. Preskočim vratara ili se bacim preko njega."
Često cijelo igralište uzvikuje vaše ime, a nekoliko puta navijači su na transparentima znali napisati: "Naprid, Pere!" Kako sve to proživljavate na igralištu dok vam je glavni cilj da protivniku zabijete gol?
"Oslonac u gledalištu svakako pomaže, ali igrači zaokupljeni igrom nemaju mnogo vremena da prate događaje u gledalištu. Ipak, za svakog prekida, kad je neki igrač ozlijeđen ili lopta padne daleko izvan igrališta, bacim pogled prema publici. Lagao bih ako bih rekao kako mi ne laska kad cijeli Istok na našem Placu skandira: 'Pere, Pere!' Ali onda me obično obuzme neki poseban osjećaj odgovornosti prema svojim navijačima. Osobito sam nesretan ako nisam kadar da im igrom uzvratim iskazano povjerenje.
Vratio vjeru navijačima
Takav je eto Hajdukov vođa navale i takvi su navijači prema njemu. Ali i kao čovjek Nadoveza je zavrijedio da bude poštovan. Umoran i izudaran, nakon veoma naporne utakmice prije mjesec dana kad je Hajduk usred Maksimira pobijedio Dinamo, Nadoveza je svu noć na putu do Splita prospavao na tvrdom podu u kolima za spavanje, a svoj je krevet ustupio umornom sedmogodišnjem mališanu nekog znanca.
Nedavno smo također bili svjedoci tople geste kad je popularnom Anti, čuvaru Hajdukova doma, poklonio dva paketa pravog hercegovačkog duhana.
Pred Nadovezom i Hajdukom sada je velika perspektiva, što dokazuje vrlo jednostavna računica. Igrači navalne petorke koju predvodi Nadoveza kadri su svakoj momčadi u zemlji dati dva gola, a obrana na čelu s Holcerom, kad svi zaigraju kako to znaju, može primiti najviše jedan ili nijedan gol.
Uz juniorske prvake države, među kojima neki igrači već sada mogu s uspjehom zamijeniti svoje starije drugove, Hajduk već ove godine vodi glavnu riječ u borbi za vrh. Zato se objektivno računa kako će od ove pa nekoliko idućih godina Hajduk biti opet onaj stari Majstor s mora, što je vratio vjeru svojim brojnim vjernim navijačima širom zemlje.