"Bajdo je imao sve,...dribling, brzinu, izdržljivost, osjećaj za gol. Sve što današnji nogomet traži. Boljeg nisam vidio, a vidio sam puno. Pa, on je sa 40 godina bio najbolji igrač u Austriji. Daj nam Bože više takvih ljudi, nogometaša, pa ako dozvolite, i Hrvata", kazao je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković na današnjem skupu na kojem su bili nazočni i Vukasovi suigrači, te njegov sin dr. Zdeslav Vukas, koji je producent video kasete "Bernard Vukas - Gospodar lopte".
Sa 11 godina Vukas je počeo nastupati za juniore zagrebačke Concordije, a 1947., kad mu je bilo 20 godina, prelazi u Hajduk s kojim osvaja tri prvenstva (1950., 1952. i 1955.). Za reprezentaciju bivše SFRJ igrao je 59 puta, a u dva navrata osvojio je srebrnu olimpijsku medalju (1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju). Godine 1953. uz Kubalu, Nordhala, Bonipertija, Zebeca i Čajkovskog nastupio je za reprezentaciju Svijeta, koja je na Wembleyu uljepšala proslavu 90. obljetnice Engleskog nogometnog saveza. Dvije godine kasnije u Belfastu je u dresu Europe momčadi Velike Britanije zabio tri pogotka za pobjedu 4:1, a otočki tisak njegovu je igru opisao jednostavnom konstatacijom - "Vukas potopio britanski nogomet". Bio je prvi nogometaš iz bivše države koji je igrao u Italiji, dvije je sezone (1957/58. i 1958/59.) bio član Bologne. Igračku karijeru okončao je u Austriji 1967. godine.
Za Zvonimira Magdića, uglednog hrvatskog novinara i jednog od najboljih poznavatelja nogometa u nas, nema nikakve dvojbe da je Bajdo 50-tih godina prošlog stoljeća spadao među deset najboljih na svijetu, uz bok Di Stefanu, Matthewsu, Puskasu... . U kolektivnom pamćenju Vukas je ostao prvenstveno kao nenadmašni dribler.
"Sjećam se utakmice Dinama i Hajduka 49. Nikad u životu nisam vidio da netko tako dribla. Bio je fantastičan dribler. A bez driblanja nema nogometa. Nažalost, mi takvih danas nemamo", zaključio je Zvonimir Magdić, autor knjige "Tako je živio i igrao Bernard Vukas Bajdo".