JESTE li se dobro naživcirali sinoć? Psovali? Željeli razbiti televizor? Niste? Dobro za vas. To znači da vas nije briga za hrvatsku košarku, ili barem ne u tolikoj mjeri da se potrudite prijenos pronaći na internetu, u kafiću ili kod susjeda koji ima potrebni kanal, jer eto, to je jedina hrvatska reprezentacija iz četiri "velika" loptačka sporta čije utakmice ne prenosi niti jedna nacionalna televizija. I to dovoljno govori o tom sportu i njegovu statusu u Hrvata.
Ako jeste, čestitamo. Mazohizam je divna osobina ljudi koji nanovo i nanovo biraju istu vlast uvjeravajući se kako im je to baš super. Ali to je sasvim druga tema. Poanta je da ljudi kojima je i dalje stalo do hrvatske košarke i ne zaslužuju ništa više osim boli koju izazivaju njeni proizvodi na parketu.
Hrvatska je igrala glazbene stolice i dobila nogom u stražnjicu
Priče o dnu su floskula, ali ovaj put neizbježna i istinita. Dno tablice na kojoj su Slovenija, Finska i Švedska. Tablice na kojoj samo to dno znači kraj puta u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2023., a posljedično i Olimpijske igre u Parizu godinu dana kasnije. Hrvatska je zaigrala glazbene stolice, a kad je muzika stala, njenoj stražnjici preostalo je samo primiti udarac nogom od ostala tri igrača.
Treba li tražiti krivca? Naravno da ne. Kako bi samo bilo lijepo da se može izdvojiti jednog individualca, odstraniti, posaditi novog i očekivati da će na spaljenoj zemlji niknuti tratinčice... Ali treba od nekud krenuti.
Kada su Stojko Vranković kao predsjednik, Dino Rađa kao predsjednik stručnog savjeta i Joke Vranković kao glavni tajnik preuzeli vodstvo HKS-a, imali su veliku podršku jer se konačno ispunio vapaj "vratimo košarku košarkašima", nakon što su je godinama vodili političari poput Ivana Šukera ili bivši suci poput pokojnog Danka Radića, a Generacija '92. svojedobno podbacila u pokušaju puča.
Košarka se vratila košarkašima. Što su oni napravili?
U tih šest godina ti su košarkaši toliko spalili zemlju da su s nje otišla dva najveća privatna ulagača Emil Tedeschi i Josip Stojanović Jolly, jedan od pet hrvatskih prvaka se ugasio (KK Zagreb), Ciboni prijeti ista sudbina, Split i Zadar jedva se održavaju u ABA ligi i praktički žive iz mjeseca u mjesec, a Cedevita je u Ljubljani.
Reprezentacija je propustila Svjetsko prvenstvo 2019., a sada i ono iduće. Ovaj put neće biti ni pozivnice za kvalifikacije za Olimpijske igre. Tko bi je normalan dao ekipi koja se nije plasirala ni u drugi krug kvalifikacija? Nadolazeći rujanski Eurobasket bit će joj prvo veliko natjecanje nakon pet godina i posljednje u barem sljedeće tri.
Jer na sljedeći EP se tek treba plasirati, kroz strašnu skupinu poput ove sa Švedskom ili Finskom. Pod uvjetom da se uopće prođu pretkvalifikacije protiv sila kao što su Cipar, Irska ili Luksemburg...
Borba saveza protiv ABA lige oslabila je klubove
Ništa od navedenog nije direktna krivnja spomenutog vodstva HKS-a, ali neke su njihove odluke doprinijele takvim posljedicama. Na primjer, odluka o obveznom igranju hrvatskog prvenstva tijekom cijele sezone, a ne samo Lige za prvaka, naposljetku je donijela veću kompetitivnu vrijednost prvenstvu, ali ne zbog ojačavanja manjih sredina, nego oslabljivanja ABA-ligaša.
Prvo je Cedevita nakupovala toliko igrača da može igrati na tri fronta i u biti imala posebnu ekipu samo za domaće prvenstvo. Ostalima su preostajale mrvice, nisu mogli izdržavati ritam, pa su umjesto u borbi za Final Four ABA lige, koji daje mogućnost izlaska u Europu, redovito tonuli u borbu za ostanak.
Odlaskom Cedevite u Sloveniju hrvatska liga je konačno rezultatski neizvjesna, ali na kraju ne ispliva najbolji, nego onaj koji je najmanje loš. Ove je sezone to bila Cibona, a sljedeću sezonu možda neće ni dočekati.
Izvozimo igrače u Poljsku i Mađarsku
Debakl reprezentacije samo je ogledalo lige, jer u većini FIBA-inih kvalifikacijskih prozora mogu sudjelovati samo igrači iz domaće lige, u kojoj ne mogu napredovati, uz nekolicinu onih koji su korak napredniji pa za ručak i režije zarađuju u Poljskoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj.
Ne treba toliko osuđivati princip koliko tvrdoglavost da ga se slijepo drži i kada je potpuno jasno da je pogrešan. A to je pitanje stranca u reprezentaciji. Stvar je vrlo jednostavna - Hrvatska može birati između ponosa u vlastitu nesposobnost i prihvaćanja pravila koje je ostatak svijeta odavno usvojio.
Ako uzmemo da je aktualni izbornik Damir Mulaomerović ipak donekle posljedica stare jugoškole, Hrvatska je od samostalnosti proizvela doslovno jednog razigravača visoke europske klase. Roko Ukić fantastičan je košarkaški mozak, ali često nekoordiniran s četiri suigrača, uda koja bi trebao kontrolirati na parketu.
Najveći uspjeh u zadnjih 27 godina Hrvatska duguje Amerikancu
Odličan, ali daleko od savršenog, Ukić nikada nije imao alternativu. Osim u onih nekoliko navrata kada je uza se imao - stranca. I dok je Oliver Lafayette bio plaćenik na kakvog bi Hrvatska i danas bila osuđena, Dontaye Draper dvije je godine igrao za Cedevitu prije nego što će postati prvi Amerikanac u hrvatskom košarkaškom dresu.
Draper je u teoriji bio savršena nadopuna hrvatskoj reprezentaciji, karika koja joj je nedostajala, razigravač koji zna što će s loptom i izuzetno je agresivan u obrani. Baš ta potonja kvaliteta bila je ključ pobjede protiv Ukrajine u četvrtfinalu Eurobasketa u Sloveniji, kada je Draper u drugoj četvrtini ukrao nekoliko lopti i stvorio ključnu prednost na utakmici.
U tih nekoliko minuta taj jedva 180 cm visoki Amerikanaca postao je apsolutni junak hrvatske košarke i uveo je u polufinale Eurobasketa, na kojem ipak nije bila ni blizu medalji. Od 1995. i posljednje medalje Hrvatska je, osim te protiv Ukrajine, dobila točno jednu eliminacijsku utakmicu, daleke 2001., prije nego što će jednim od najvećih raspada u povijesti ispasti u četvrtfinalu.
Možemo tu računati i onih par bljeskova na predolimpijskim turnirima 2008. i 2016., ali to su ipak bile kvalifikacije za glavni događaj. Na kojem je opet ispadala u prvoj eliminacijskoj utakmici.
Teret, kompleks i psihoza
Ne trebaju čuditi promašena slobodna bacanja na kraju utakmice protiv Finske, koja su sigurnu pobjedu pretvorila u povijesni debakl. Iako u grupnoj fazi, i ovo je bila eliminacijska utakmica. A u sličnim su situacijama promašivali i veći igrači, sjetimo se samo Zorana Planinića protiv Litve 2007.
Ovo je bio samo posljednji u nizu nevjerojatnih poraza koje je hrvatska košarka kroz povijest doživljavala, od Turske 2001., Španjolske u Beogradu 2005., spomenute Litve 2007., raspada protiv Slovenije u Poljskoj 2009., Srbije u Istanbulu 2010. ozljedom i prekršajem Davora Kusa u zadnjoj sekundi...
Kad se tu dodaju šokantna nemoć protiv Češke 2015. ili Rusije dvije godine poslije, hrvatska se košarka zaista napatila. Takva povijest stvara ogroman teret, možda i kompleks koji se nasljeđuje iz generacije u generaciju i u kombinaciji s nerealnim očekivanjima rezultatskog povratka u rane devedesete stvara kod igrača psihozu i grč
Kada se tome doda teret "odabranog" razigravača budućnosti koji je dobio Lovro Gnjidić, zar treba imalo čuditi što je dečko promašio četiri slobodna bacanja? Možemo se jedino nadati da ga takvo stravično iskustvo neće obilježiti za cijelu karijeru.
Ali, bolje da je on bio na tom mjestu, a ne neki Amerikanac, potpuno neopterećen kompleksima povijesti, kojem su to slobodna bacanja kao i svako drugo. Bolje je ovako izgubiti, zar ne?
Ne zaboravite ugasiti svjetlo
Unatoč plemenitim namjerama, aktualna garnitura HKS-a dovela je hrvatsku košarku na najnižu točku u povijesti. Čestitamo. Imamo uzbudljivu ligu koja do finala nikog ne zanima. Izvozimo mlade igrače u Austriju i Češku. Imamo genetski čistu košarku koja je pokazala svu svoju raskoš. "I šta ćemo sad?".
Uopće nije sporno da Rađa i rodbinski nepovezani Vrankovići moraju otići, ali zaista, što dalje? Kome prepustiti hrvatsku košarku? Treba li je uopće ikome prepustiti ili samo zatvoriti vrata? I obavezno ugasiti svjetlo, da se i u pustoši ne gomilaju računi.
Rađa je u startu govorio da će biti neočekivanih i teških poraza, ali da ih ne treba shvaćati tragično. Samo što nije očekivao da će ih biti toliko i da će imati takve posljedice. Dobio je što je tražio. Rekao je i da će se maknuti ako Hrvatska ipak uveze stranca. Vrijeme je. Za oboje. Od ovog gore ne može.