Foto: Guliver Image/Getty Images
DANAS Barcelona na Vicente Calderonu brani 2:1 ostvarenih prije osam dana na Camp Nou i traži polufinale Lige prvaka te šansu da kao jedina momčad u povijesti Lige prvaka (barem u ovom formatu koji su igra od sezone 1992./93.) obrani naslov prvaka.
Danas također, jedna od najvećih legendi u povijesti katalonskog kluba slavi rođendan. Prije 38 godina u La Pobli de Segur rođen je igrač koji je u svom biću zadržao sve ono plemenito i romantično što nam je globalizacija i marketinški žrvanj zagadio kod nogometa. Carles Puyol, osim što je bio fantastičan igrač, nikad nije bio tipična moderna nogometna zvjezdica selfi generacije kojoj je samo slučajno generacijski pripadao.
Puyol je bio u prvom redu vrhunski sportaš. Cijelu je karijeru proveo u Barci, osvojivši s njom sve što se moglo osvojiti. Kao kapetan, predvodio je i najmoćniju Španjolsku ikad do tri najveće kante u nizu, što nikad nikome nije pošlo za rukom.
Ipak, Puyol je još veći čovjek nego li je bio igrač. Simuliranje, bahaćenje, nepoštivanje protivnika, sudaca ili novinara, senzacionalizmi svih vrsta, za Puyola bili su nepoznanica. Nije to bio njegov stil. Skromnost mu je bila najveća vrlina. Bio je kralj fair-playa.
Također, ni vizualno se nije uklapao u moderne trendove. Naspram baby-booma današnjih nogometaša s hipsterskim frizurama i pripadajućim stilom života, stršao je sa svojom čupom, koja mu je bila zaštitni znak kroz cijelu karijeru, izgledajući kao bubnjar nekog trash metal benda iz sredine osamdesetih.
Voljeli smo Puyola i još ga volimo. Nedostaje svima nama koji smo voljeli jedan drugi, puno pošteniji i iskreniji nogomet nego što je ovaj danas. Posebice zato jer je takvih poput njega sve manje, a bojimo se da ih više uopće neće biti, jer je sve jasnije da njegova vrsta polako izumire, a na scenu dolaze neki novi klinci.
Još jednom, sretan ti rođendan Carles.