"SKAKANJE s litice je nešto drugačije, i to nije fraza", priča nam Steve Black, 43-godišnji Australac, jedan od dvanaestorice skakača koji su se preteklih dana stacionirali u Dubrovniku. Biser Jadrana treća je stanica Red Bullovih letača s litice, u okviru Cliff Diving Series 2009., a skakanje u vodu s tvrđave Lovrijenac, s visine od 26 metara, poseban je izazov čak i za ovakve frikove kao što je Black.
Australac na prvi pogled privlači svojom energijom i pozitivnom ekscentričnošću. U njegovom životopisu službeno stoji zanimanje - kaskader, ali skakanje sa stijena njegova je najveća ljubav. Zaista se nije teško zaljubiti u nevjerojatne ludosti koje izvode cliff diveri i čistu energiju njihovih skokova. Svaki od tih momaka koji se bave ekstremnim skokovima u vodu mora imati poseban sklop u glavi. Uostalom, svega 40-ak sportaša na svijetu ima sposobnost baviti se ovim ekskluzivnim sportom.
Steve Black, dakako, jedan je od njih, a u svijet cliff divinga službeno je ušao 1993. godine, na poziv organizatora. Inače živi na relaciji London -Tajland, oženio je Brazilku, a u njegov je čudesni svijet nedavno ušla i kćerkica. Nismo ga stigli pitati kako njegova obitelj reagira na posao s kojim se bavi, bilo ga je teško zaustaviti kada je krenuo s pričom o divingu...
"Radi se o osjećaju straha, letenja, adrenalina. Teško je pronaći prave riječi koje bi opisale osjećaj zarona u vodu nakon skoka sa stijene visoke 30-ak metara. Ma ne možeš biti normalan čim se ovim baviš!"
Dubina vode mora biti minimalno šest metara, a uoči skoka publika mora biti maksimalno tiha. Grobna tišina, koncentracija, i savršena kontrola tijela. A onda spektakl. Tako bi nekako i Steve opisao tu ludu proceduru. I da, dodao bi da se strah nikada ne izgubi.
"Izveo sam na tisuće skokova, ali uvijek je jednak osjećaj kada se trebaš baciti dole. Krenem prema kraju platforme, vrijeme i publika odlični. I osjećam se super, vrijeme je za skok, a meni kroz glavu prolazi ideja - pa mogao bih ostati još malo tu, vrijeme je baš lijepo....."
Dovoljno je s Blackom izmijeniti nekoliko rečenica i odmah shvaćate o kako se zabavnom liku radi. Posebno je komičan kada pokušava približiti sliku Amerikanaca na turneji.
"Oni traže samo ludost i ozljede. Nema gledanosti ako se ne lome kosti. Nevjerojatno,pa oni su pokušali organizirati sezonu natjecanja sa skokovima preko 35 i 38 metara. Ludost."
Black najviše voli skakati u Italiji; "Tamo ima nekoliko prekrasnih lokacija, južno od Barija. Prirodna ljepota upotpunjuje se našim "glupiranjem".
Logično je da skakače najprije poželite pitati jesu li se ili koliko puta polomili.
"Nitko od nas ne voli pričati o lošim skokovima i ozljedama.", odgovorio je Black, a slično razmišljaju i njegovi kolege.
Bitno je maksimalno smanjiti mogućnost pogreške pri izvođenju skoka i biti u dobroj mentalnoj formi. Ipak se leti i do 90 kilometara na sat! Fizička sprema se, dakako, podrazumijeva.
"Kada krećem sa izvedbom vrlo sam smiren i razmišljam o skoku koji se spreman izvesti. Kako se približava točka odraza, strah je sve veći i polako se pretvara u adrenalin. A taj skok, čovječe, to je kao da letiš. Tri - četiri sekunde, koliko traje skok, traju poput vječnosti.
Druga stvar koju poželite pitati - koliko ih plaćaju za ovakve ludosti.
"Iskreno, živim od skokova, ali ne skačem radi novca. Nikome od nas novac nije primaran, ovo je naš život, jednostavno ne možemo bez ovoga. Borba je stalna, jer posljednji na natjecanju ne zaradi ništa. Tražimo sponzore i nekako guramo. I to daje neku posebnu čar. Dajte mi objasnite kako netko tko udara loptu zarađuje sto milijuna eura, a njegov momčadski kolega sto puta manje? Eto, i zato volim ovo naše skakanje."