BARCELONA je sinoć s visokih 7:2 svladala Racing i nastavila svoju dominantnu seriju pobjeda u La Ligi. Uz dominaciju i sjajan nogomet kakav prezentira momčad Hansija Flicka, hrvatski navijači s posebnim su zanimanjem mogli ispratiti ono što se dogodilo na poluvremenu. Prvi golman Joan García napustio je igru zbog nezgodnog poskliznuća pri kraju prvog dijela, a u igru nije ušao Dominik Livaković, već Wojciech Szczęsny.
García je igru napustio zbog problema s koljenom, a prve informacije nakon dodatnih pregleda govore da bi mogao izbivati oko tri tjedna, zbog čega će propustiti samo jednu klupsku utakmicu. Bez obzira na to, uvođenje Szczęsnyja otvorilo je najveći upitnik oko situacije Dominika Livakovića jer je postavilo jasnu hijerarhiju u kojoj hrvatski vratar pada tek na treće mjesto.
Szczęsny pritom nije ni odigrao utakmicu kojom bi svoju poziciju učinio neupitnom. Napravio je veliku pogrešku kod jednog Racingova pogotka, ali ni to nakon utakmice nije promijenilo Flickov stav o vratarskoj hijerarhiji. "Svi griješimo, samo što kada to učini golman, onda često rezultira golom. Morat će bolje idući put, ali to je nogomet. Szczęsny ostaje naš drugi vratar", rekao je Flick.
Došao je u nejasnu situaciju
Livaković je ovog ljeta potpisao za Barcelonu nakon dugotrajne sage u kojoj se povezivao s trajnim povratkom u Dinamo, u koji se prošle zime vratio na posudbu iz Fenerbahčea. Jedna od ideja kojom se transfer u javnosti prezentirao, a i pravdao, bila je da ga Barcelona kupi, pošalje na posudbu i nakon Szczęsnyjeva odlaska vrati kao drugog golmana iza Garcíje.
Posudba se nije dogodila, a sada se dogodila upravo ona specifična i rijetka situacija koja bi trebala otvoriti priliku rezervnom golmanu. Prvi vratar se ozlijedio, ali Livakovića svejedno nije bilo u planu. U tom se trenutku stvarno treba zapitati: što je Livakoviću ovo trebalo?
Treba se vratiti na status kakav je Livaković imao. Godinama je bio praktički neupitan kao prvi golman reprezentacije, uz već izgrađenu, može se reći i legendarnu reprezentativnu karijeru.
Istovremeno ga je Dinamo želio vratiti u pohodu na Ligu prvaka, što mu je nudilo status, minute i sredinu u kojoj je mogao dodatno graditi svoj zasluženi status legende i održavati formu za nove pohode s reprezentacijom. Bila je to poprilično dobra situacija za golmana od 31 godine koji se nikome nije trebao dokazivati.
Ipak, očito je da je prestiž igranja za klub poput Barcelone bio prevelik da bi ga odbio. To je razumljivo iz nekih perspektiva, ali teško iz one isključivo sportske kada se odlazi u ulogu trećeg golmana, koja u velikim klubovima praktički nema funkcionalnu ulogu.
Treći golman praktički ne postoji
Treći golman nije isto što i peti stoper ili šesti veznjak. Na tim pozicijama češće su ozljede, suspenzije, izmjene i planske rotacije, dok se kod golmana takve stvari događaju puno rjeđe, skoro pa i nikako.
To potvrđuje i praksa najvećih europskih klubova. U uzorku posljednjih nekoliko sezona treći golman, čak i kada uopće dođe do ligaške minutaže, uglavnom završi na jednoj ili dvije utakmice. Barcelona je pritom u šest od posljednjih sedam završenih sezona La Lige koristila samo dvojicu golmana.
Ni Kup pritom nije garancija. Barcelona je i prošle sezone većinu utakmica Kupa kralja odigrala s prvim vratarom, dok je prostor za ostale bio vrlo ograničen. Livaković je tako došao u situaciju u kojoj mu ni ozljeda prvog golmana, što je samo po sebi rijetkost, ne otvara vrata terena nego ga samo pomiče jedno mjesto na klupi.
Naravno, nikad ne treba reći nikad. Uvijek se može dogoditi da se poklope duže ozljede dvojice golmana, što bi, iako nije ljudski zazivati scenarij tuđih ozljeda, bila ogromna prilika za Livakovića i velika stvar za hrvatski nogomet, koji nikad nije imao golmana u takvom klubu.
Čak ni prilika ne čini situaciju jasnom
Ali čak i ako se to dogodi, što onda? Ima li Livaković kao golman uopće smisla u takvom klubu? Nije to pitanje kvalitete, nego stila i profila golmana kakav je Livaković. Uz svo dužno poštovanje prema njegovim kvalitetama, postoje razlozi zbog kojih klubovi najvišeg ranga nikad ranije nisu posegnuli za njim kao dugoročnim rješenjem unatoč tome što je više puta bio dostupan na tržištu.
Livakovićeve najveće mane su izlasci s linije i igra nogom, a Barcelona je momčad koja igra maksimalno proaktivan nogomet i fazu obrane s jednom od najviših linija u svjetskom nogometu. Od golmana se zato traži da kontrolira ogroman prostor iza obrane, pravovremeno izlazi s vrata i aktivno sudjeluje u izgradnji igre.
Stoga, čak i ako upadne u prvi sastav, Livaković nema profil zbog kojeg bi Barcelona prema njemu gledala kao išta više od kratkoročne zakrpe. To možda zvuči brutalno, ali takva je realnost nogometa u kojem najbolje momčadi od golmana traže puno više od čistog zaustavljanja udaraca, segmenta u kojem je Livaković oduvijek bio među najboljima, ali mu nije bio dovoljan.
Livaković ima 31 godinu, što nije puno za golmana, ali je već potpuno formiran igrač kojem ovaj transfer više nema naročitog smisla ni kao prilika za učenje od najboljih na svijetu. S obzirom na sve to, pitanje se može dodatno proširiti od Livakovića na sve uključene u ovom transferu - što je svima ovo trebalo?
Hrvatska je jedan od većih gubitnika
Jedan od najvećih gubitnika u cijeloj priči je hrvatska reprezentacija. Livaković joj godinama ulijeva povjerenje i Hrvatska često živi upravo od njegove kvalitete branjenja udaraca, dok se istovremeno ne oslanja toliko na njegovu igru nogom, što je posljedica prirode reprezentativnog nogometa koji je taktički puno jednostavniji od najvišeg nivoa klupskog nogometa.
Ako Livaković stvarno ostane izvan planova u Barceloni, što je realno očekivati s obzirom na sada pokazanu hijerarhiju, Hrvatska će vrlo brzo izgubiti natjecateljsku formu svoje najpouzdanije opcije.
Tada će se morati ili oslanjati na golmana koji ne igra ili posegnuti za rješenjima poput Dominika Kotarskog i Ivora Pandura, koji nemaju ni približno jednako klupsko i reprezentativno iskustvo da bi od njih bilo pošteno očekivati da odmah u potpunosti preuzmu Livakovićevu ulogu golmana na kojeg se momčad može osloniti u svakom trenutku.
Slaven Bilić je nakon transfera rekao da se Livaković zbog svoje odluke nema kome opravdavati. "Nema se što opravdavati. Nikad hrvatski vratar nije otišao u tako veliki klub. S druge strane, moraš braniti", rekao je Bilić. I u pravu je, svoje odluke ne treba nikome objašnjavati ni pravdati jer svoju karijeru ne duguje nikome osim sebi.
Ali iz sportske perspektive, koja će uskoro utjecati i na odluke koje će sam Bilić morati donositi, ostaje isto pitanje. Što je ovo trebalo ikome i zašto? Velika je čast igrati za Barcelonu, ali imati karijeru poput Livakovićeve velika je čast i bez perioda u kojem se hijerarhija nameće tako da bi njegov jedini realni doprinos Barceloni mogao biti na treningu.
Ovo je situacija koja ide prema ishodu u kojem su svi na gubitku. Livaković ne igra, Barcelona već ima dvojicu golmana kojima vjeruje više, hrvatska reprezentacija riskira da joj prvi golman ostane bez utakmica, a Dinamo je ostao bez vratara kojeg bi dočekao kao legendu, što i zaslužuje.
Zašto?