ZAMALO. Ispraćen s desetkovanom ekipom i dva gola razlike u Belgiju, Dinamo je bio potpuno otpisan. Činilo se da ide na izlet da po posljednji put ove sezone zaplješće svojim navijačima na europskoj sceni, a na kraju su ga milimetri dijelili od čuda.
Jedna od najbizarnijih utakmica u povijesti kluba bila je obilježena suludo glupim i suludo dobrim golovima, teško shvatljivim greškama, naglim promjenama raspoloženja s obje strane i šest golova u kojima su Belgijci na kraju ipak protrčali kroz ciljnu ravninu. Što se zapravo događalo?
Mario Kovačević je uoči susreta imao velike glavobolje. Na spoj s Genkom odletio je bez Sergija Domingueza, Ismaela Bennacera, Arbera Hoxhe i Diona Drena Belje, s ključnim, a po mnogima i najboljim igračem iz svake linije koji su posebno važni u ofenzivnom dijelu igre.
Bez njih se odlučio na postavu u kojoj je Gabriel Vidović s lijevog krila postajao dodatni vezni igrač. I izgledalo je to prilično dobro. Iako su i prvi i drugi gol Genka bili pokloni za Plave, Dinamo je imao velike periode utakmice gdje je u kontinuitetu lagano dolazio do zadnje trećine terena i pametno koristio veliki prostor.
Genk je igrao man to man obranu u sredini terena što je idealno za igrača poput Luke Stojkovića koji je sve do trenutka ludosti imao "svoj Tottenham", ono što je Mislav Oršić imao prije pet godina. S Monsefom Bakrarom u centrali napada, Dinamo nije imao centarfora koji može igrati leđima prema golu, ali je znao to nadoknaditi.
Mišić se konstantno spuštao na trećeg stopera kako bi se bekovi odmah podigli i razvukli Genk po cijelom terenu, što je maksimalno otupilo njihov presing. S tako kreiranim prostorom, brojne pozicijske lutalice u vidu Stojkovića, Vidovića, Bakrara ili Mihe Zajca dobile su smisao i imali su sasvim dovoljno vremena na lopti da je sačuvaju i diktiraju ritam utakmice. Taj dio igre funkcionirao je bolje nego u ijednoj europskoj utakmici nakon Fenerbahčea.
S druge strane, Dinamo je bio defenzivno vrlo nestabilan. Genk je sjajno koristio dubinu iza leđa Dinamove obrane kad bi Plavi napadali, a koristili su sličan mehanizam kao i u prvoj utakmici. Opterećivali su zadnju liniju Dinama viškom igrača, a onda su ulascima iz drugog plana po bokovima osvajali prostor.
Posebno je to bilo vidljivo na desnoj strani Dinamove obrane gdje bi se jedan od Genkovih napadača pozicionirao u prostor između Dinamovog desnog stopera i beka. To bi "prepolovilo" tu stranu Dinamove obrane i čekao se trenutak da Valinčić napravi krivi korak i da se lopta uputi hitrom Soru iza njegovih leđa.
Zbog toga što ga je Galešić bio prikovan napadačem centralno, nije mogao na vrijeme iskakati u taj prostor i pomagati Valinčiću. Genk ima puno felera, ali je u tranzicijskim situacijama sjajna ekipa, naprijed dolazi s puno igrača i sjajno prebrojava suparnika.
Sveukupno, Dinamo je napravio mini čudo pobjedom od 3:1 u 90 minuta s obzirom na okolnosti uoči utakmice. S obzirom na to kako je Dinamo uglavnom izgledao protiv ekipa iz višeg platežnog razreda ove sezone, gostovanje u Belgiji odrađeno je sasvim solidno.
Kovačević je s nekoliko detalja povećao svojoj ekipi šanse za pobjedu, ali dojam je da je u nekim drugim situacijama morao ranije reagirati. Valinčić, kojeg su Belgijci stavili na pokretnu traku da trči gore-dolje cijelu utakmicu, izgubio je snagu čak i prije produžetaka.
Jednom kad je Dinamo došao do 3:1, trebalo se odmah razmisliti o uvođenju Marka Solde radi stabilizacije divlje utakmice. Dinamova klupa bila je popunjena klincima i rekonvalescentima i ona je jasan znak da ova momčad treba nadogradnju.
Na koncu, bila je ovo utakmica kakva je Dinamu trebala. Pisali smo puno puta o tome koliko je igrača s ozbiljnim europskim iskustvom klub izgubio. Plavi su i ove sezone pobijedili tri europske utakmice, ali su porazi protiv jačih suparnika uvijek ostavljali za sobom dozu gorkosti i potpune nedoraslosti koja je graničila s predajom unaprijed.
Nakon ove utakmice nemaju za čime žaliti. Osjetili su da mogu, igračima poput Galešića, Gode ili Bakrara ovakve su utakmice vrlo važne jer su ih imali premalo u karijeri, a igračima poput Luke Stojkovića znak su da i dalje mogu raditi razliku i na ovoj razini. Čak je i ispadanje na polubizaran način nešto na što se kao igrači ovog kluba moraju naviknuti.
Na kraju je Dinamo časno pao i zaokružio europsku sezonu u prvoj, tranzicijskoj sezoni nove momčadi i kluba koji pokušava funkcionirati po novim pravilima. Ukupno nije bilo briljantno niti očajno. Na ovome se može graditi.