PRIJE točno 50 godina, 19. listopada 1968. godine Đurđica Bjedov je osvojila zlatnu olimpijsku medalju na 100 metara prsno na Igrama u Mexico Cityju.
Bila je to najveća senzacija plivačkih natjecanja na tim Igrama i bez sumnje jedan od najvećih podviga hrvatskog sporta u povijesti.
Đurđica Bjedov je u glavni grad Meksika stigla s parolom ''važno je natjecati se'' i malo tko je očekivao ono što će se dogoditi tog 19. listopada.
U kvalifikacijama u drugoj skupini Bjedov je isplivala 1.17.7 minuta, što je bilo drugo vrijeme, iza Urugvajke Ane Marije Norbis, koja je imala vrijeme 1.17.4. Potom je u polufinalnoj skupini zauzela drugo mjesto s vremenom 1:17.1 iza Amerikanke Sharon Wichman, a u drugoj polufinalnoj skupini čak su tri plivačice imala vrijeme ispod 1.17 minuta, uz Urugvajku Norbis, još i Amerikanka Catie Ball i Ute Frommater iz Zapadne Njemačke.
Dva čuda u tri dana
Bjedov u finalu nije bila u krugu favorita za odličja, ali to je nije pokolebalo da otpliva savršenu utrku i dođe do zlata s novim olimpijskim rekordom, za desetinku sekunde ispred Galine Prozumenshchikove i brončane Amerikanke Sharon Wichmann.
Slavna scena nakon pobjede
Nakon te utrke nastala je jedna od najpoznatijih scena u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog sporta. Utrka je završila, ostale plivačice krenule su čestitati Đurđici, a ona, nesvjesna što se upravo dogodilo, okrenula se prema tribinama i legendarnom Mladenu Deliću, koji je slavio u novinarskim ložama, uz gestu ''Tko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila.''
Tu nije bio kraj čudima koje je u Meksiku izvodila Đurđica Bjedov. Tri dana kasnije, 22. listopada u kvalifikacijama na 200 metara prsno Đurđica Bjedov je kroz kvalifikacije u finale ušla jedva, kao pretposljednja, a onda dan kasnije opet je napravila senzaciju i osvojila srebro.
Skoro da nije ni otišla u Meksiko
Đurđica Bjedov je u samo tri dana osvojila zlato i srebro, a zanimljivo, skoro pa nije ni otputovala u Meksiko. Naime, neki plivački ''stručnjaci'' tadašnje državne reprezentacije nećkali su se treba li Đurđicu Bjedov uopće poslati u Mexico City, smatrajući da je to samo trošak kad se od nje ne očekuje neki veći rezultat.
Više od 100 tisuća ljudi na dočeku
Doček na splitskoj Rivi bio je više nego fantastičan. Više od sto tisuća Splićana došlo se nakloniti svojoj Đuki, koja je iste godine dobila Nagradu grada Splita, a proglašena je i najboljom sportašicom u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Dalmaciji.
Godine 1987. primljena je u američkoj Floridi u plivački Hall of Fame, a od 2007. godine članica je Kuće slave splitskog sporta. Godine 2003. dodijeljena joj je Medalja grada Splita. Dobila je 2009. godine Trofej Splitskog saveza športova Fabjan Kaliterna, a 2013. Državnu nagradu za sport Franjo Bučar, a istu nagradu samo za životno djelo dobila je 2015.