"SVI koji žive ovdje znaju da ima ljudi koji ne navijaju za Hajduk zbog svojih interesića. To se lako može iščitati po tekstovima analitičara. Dobro se može vidjeti tko ruši. Kada se radi analiza, onda se radi sve ono što ne valja. Mislim da je Jurica mislio na svog poznanika koji je imao šansu u Stobreču, kao trener golmana."
Ovako je Hajdukov trener Igor Tudor komentirao status svog pomoćnika Jurice Vučka na Instagramu. Nakon što je Hajduk na svom terenu u važnoj utakmici za drugo mjesto jedva i sretno pobijedio (2:1) desetkovani Slaven, koji je u zadnjoj minuti promašio penal, Vučko je na spomenutoj društvenoj mreži objavio:
"Nikad veći motiv u svom životu nismo imali, jer lako šta se boriš protiv naših sportskih suparnika, to je normalno, nego protiv domaćih... to boli. U biti i motivira. Idemo do kraja, najlipši osjećaj dat sve od sebe, za djetinjstvo i pripadnost. Nećete tako lako. Podrška igračima."
Izgledalo je kao da je Vučko poslao poruku brojnim petokolonašima u Hajduku i oko njega
Činilo se da je Vučko ovo poručio brojnim "petokolonašima" u Hajduku i oko njega koji su nakon dva kiksa, poraza rezultatom 3:2 protiv Varaždina i Lokomotive, zazivali još jedan neuspjeh kako bi otišao trener koji je izložen velikim kritikama zbog neuspjeha, tvrdoglavosti, arogancije i pretjeranog eksperimentiranja, ali i kako bi pala i vladajuća garnitura u klubu.
Međutim, njegov šef objasnio je na koga je Vučko mislio. Dok se Vučko zadržao na uopćenoj kritici i prozivci, Tudor je bio konkretan i neprijateljem Hajduka označio "Vučkovog poznanika koji je imao šansu u Stobreču kao trener golmana".
Tudor je objasnio na koga je mislio njegov asistent
Lako je shvatiti na koga je mislio Tudor. Ovako je prozvao Antonija Juričića, mladog novinara Slobodne Dalmacije, koji u posljednje vrijeme piše analize Hajdukovih utakmica. Kao i svi koji su u životu pogledali "par utakmica", tako ni Juričić nema puno lijepog za reći o igri Tudorovog Hajduka, što je trener Bilih iskoristio da ga javno okarakterizira rušiteljem i onim koji navija protiv tog kluba.
Nije teško razumjeti što je ovim napravio osobi koja živi i radi u "specifičnoj sredini" u kojoj je Hajduk svetinja, a svaki njegov "neprijatelj" ujedno je neprijatelj "specifično temperamentnih" Hajdukovih vjernika.
Splićani i Dalmatinci znaju kako je živjeti u toj sredini kada vas iz Hajduka javno prokažu kao neprijatelja kluba
Iako mu nije naveo ime i prezime, Tudor je Juričića identificirao kao "Vučkovog poznanika, koji je imao šansu u Stobreču kao trener golmana." S obzirom na to da je Split mali grad u kojem se sve zna, tako se zna i da je Juričić bio trener golmana u Nogometnoj školi Union, koju u spomenutom splitskom predgrađu vode braća Jurica i Luka Vučko.
Tudor je tako braneći sebe, kao "domaćeg izdajnika" označio i ozbiljno napao mladog novinara, koji u svojim analizama Hajdukovih posrtaja pod Tudorom nikada nije išao "ad hominem" na Tudora niti je destruktivno pljuvao.
Uostalom, ovo su neke od teza u Juričićevim recentnim tekstovima:
Ne može se reći da je pobjeda Hajduka nezaslužena, ali zaista je zabrinjavajuće da Bijeli na Poljudu, pred navijačima i protiv Slaven Belupa koji je na utakmicu došao bez petorice iznimno važnih igrača te s četiri igrača i jednim golmanom na klupi, moraju strepiti do posljednje minute i uzdati se u sreću.
Tudor je u pravu kada kaže da Rijeka, Osijek i Lokomotiva prosipaju bodove i da će ih nastaviti prosipati, ali ne djeluje obećavajuće kada iz utakmice u utakmicu do samog kraja plešeš između tri, jednog i nijednog boda.
Već po starom dobrom običaju, Tudorova momčad nije bila posebno opasna na protivničku postavljenu obranu, ali plan da se lopta presijeca u centralnoj trećini i tako pokuša zaprijetiti Lokomotivi funkcionirao je.
Najgore je to što je Lokomotiva pokazala da Hajduk ne može dobiti niti na mišiće, ali da bez većih problema može prokockati i dva pogotka prednosti.
Ova utakmica još nam je jednom nažalost pokazala da Tudorova momčad može igrati onoliko koliko joj protivnik dopusti i da su Bijeli u najboljem slučaju jednaki pretendenti za drugo mjesto kao i ostala tri konkurentna, nipošto favoriti.
Juranović na poziciji desnog stopera i ofenzivno orijentirani Dolček na poziciji desnog bočnog obećavali su lagano plesanje iz 3-5-2 u fazi obrane u 4-2-3-1 u fazi napada. Numeriranje formacije koristimo samo za lakše shvaćanje strukture momčadi i nipošto se ne treba shvatiti dogmatično, jer to ni nije. Ipak, Mujakić je po svom starom dobrom običaju odlučio voditi igru, ako se to uopće može nazvati vođenjem igre, te je imao česte i nepotrebne izlete prema naprijed. Da stvar bude gora, Čolina se ponašao kao klasični lijevi bočni u 3-5-2, što znači da se dizao visoko i gušio Jaira koji je u idealnom smislu mogao okupirati lijevo krilo, a koji se sada nalazio stisnut između Čoline i Eduoka koji se, razumljivo, pozicionirao centralno.
Bijeli, po već staroj navici, nisu stvorili šansu iz organiziranog napada, a oba pogotka i opasne situacije po gol gostiju došli su iz udarca s distance, zbog toga je konačan rezultat učinio ovaj dvoboj puno izjednačenijim nego što je on na terenu zaista bio.
Početna jedanaestorka obećavala je mnogo, ali taktika nije određivanje pozicija igračima, već određivanje njihovih uloga. A trener Bijelih to danas nije učinio, ili ga barem apsolutno nijedan igrač nije poslušao.
Tri loše utakmice protiv tri najslabije momčadi lige nipošto ne daju razloga za optimizam, ili kako trener Bijelih voli reći – pozitivu, a Hajduk će drugo mjesto ipak morati izboriti kroz međusobne oglede s izravnim konkurentima.
Bijeli u tim dvobojima nisu bili uvjerljivi ni dok su bili u najboljoj formi, ali ne treba ih unaprijed otpisati. Možda će ove tri katastrofalne utakmice i promjene kojima se više ne zna broja rezultirati boljom igrom Hajduka u budućnosti. Jer teško da lošije od ovoga uopće može.
Što dobiješ kada igrače rasporediš po pozicijama, a ne po ulogama? Debakl.