SRBIJA je na Svjetsko prvenstvo u Kinu došla kao favorit. Za medalju svakako. Nije se dogodilo. Debakl protiv Argentine u četvrtfinalu šokirao je Srbiju, ali je iznenadio i cijeli košarkaški svijet. Reprezentacija koja je prije samo nekoliko dana slovila za prvog favorita turnira protiv Španjolske i Argentine odigrala je dvije užasne utakmice i, umjesto za medalje, igrat će u razigravanju za plasman od petog do osmog mjesta.
Šok u Srbiji
Neuspjeh košarkaša u Srbiji se dočekao kao tragedija jer istočni nam se susjedi vole dičiti da su zemlja košarke i uspjesi se podrazumijevaju, medalje očekuju, a ovaj put najavljivalo se da Đorđević i njegovi igrači idu po zlato.
Argumenata za takve hrabre najave bilo je dosta. Ova reprezentacija pod Sašom Đorđevićem u posljednjih pet godina na četiri velika turnira osvojila je tri srebra, a četvrto mjesto na Eurobasketu 2015. ocijenjeno je kao podbačaj.
Postavlja se pitanje što se dogodilo s reprezentacijom koja je do utakmice sa Španjolskom igrala fantastično, a u posljednjim dvjema utakmicama izgledala je nemoćno, preplašeno i izgubljeno.
Što se dogodilo s ekipom koja je jurila po zlato?
Srbija je u Kinu došla s dosta problema, neki od nositelja igre u prethodnim ciklusima nisu bili tu, no furiozna igra u pripremnom periodu i na početku Mundobasketa maskirala je neke evidentne nedostatke u srpskoj reprezentaciji i rijetko tko je naglašavao da upravo oni mogu biti ključ debakla. Upravo se to dogodilo.
Ako se poraz protiv Španjolske možda i mogao objasniti lošim danom cijele momčadi, blamaža protiv Argentine pokazala je da Srbija nije bila igrački, mentalno, fizički ni taktički na razini potrebnoj za medalju.
Nakon sjajno odrađenog pripremnog razdoblja vjerojatno su i sami igrači vjerovali da je to to, da je napokon došlo vrijeme da se prekine niz drugih mjesta i da se osvoji zlato, posebice kad se znalo u kakvom su sastavu Amerikanci došli na turnir. Tu su odmah počeli problemi.
Težak teret favorita
Srbija je pod Đorđevićem sve medalje osvojila kad nije bila u ulozi favorita, kad je vrebala iz drugog plana. Prije pet godina na SP-u u Španjolskoj Srbi su se jedva provukli u osminu finala. U skupini su upisali tri uvjerljiva poraza od Francuske, Brazila i Španjolske i tek pobjede protiv slabašnih Egipta i Irana odvele su ih u nokaut-fazu. Tada se dogodio neki klik u glavama igrača i počeli su igrati kao u transu. Grčku koja je protutnjala svojom skupinom dobili su 18 razlike, Brazilu su vratili sve s kamatama zaledivši ga na -28, a u ljepotici turnira u polufinalu pala je i Francuska. Dovoljno za finale s Dream Teamom.
U Riju je Srbija kao četvrta u skupini izborila četvrtfinale. Na kraju je došla do finalnog sraza s Amerikancima. Prije dvije godine osakaćena momčad Srbije na Eurobasket u Istanbul ispraćena je kao potpuni autsajder. Đorđević je imao Bogdanovića i 11 rudara. Samo zahvaljujući utakmici života Gorana Dragića Srbija nije uzela zlato.
Očajno tempirana forma
U Kinu su došli s teretom favorita koji se očito pokazao preteškim. Jednostavno, ova momčad nije znala reagirati na taj pritisak. Srbija je imala vrlo laganu skupinu. Angolu i Filipine pregazila je s 50 razlike, a tek nešto ozbiljniji rival bila je Italija koja limitirana visinom pod koševima nije mogla parirati Srbima. Zaista, Srbija je tada izgledala strašno dobro, no realnost je da do tada nije odigrala ni jednu utakmicu s dostojnim rivalom. Moguće je da je Đorđević pogriješio i s tempiranjem forme jer je Srbija i u ono svoje zlatno doba u drugoj polovici devedesetih tromo ulazila u turnir, gubila bi neke uvodne utakmice, a onda bi bila najbolja kad je najviše trebalo. Ovdje to nije bilo slučaj.
Obično se u te lakše utakmice ulazi s pola gasa, nakon napornih treninga s teškim nogama, kako bi se momčad polako podizala. Dok su sve ostale ozbiljne momčadi u Kini dizelaški ušle u natjecanje, Srbija je dominirala, a čim je naletjela na prvog ozbiljnog protivnika, pokleknula je bez pravog otpora. Svjetski mediji danima su pisali o nepobjedivom srpskom Dream Teamu koji gazi sve pred sobom i igrači su poletjeli, osilili se, proradio je u njima onaj balkanski mentalitet, očekivali su da će im se svi sljedeći protivnici praktički predati. Vjerovali su da su nepobjedivi, a kad su stvari otišle u neočekivanom smjeru, jako se teško bilo vaditi. Poraz od Španjolske je otvorio Pandorinu kutiju jer su nakon njega svi problemi počeli izbijati u prvi plan i zato su meč protiv Argentine izgubili i prije podbacivanja lopte.
Bjelica je otkrio pola istine
Atmosfera koja je godinama krasila ovu reprezentaciju iščeznula je.
''Možda smo bolji od Argentine, ali oni su nam pokazali kako se igra i željeli su pobjedu više od nas. Nismo bili spremni za ovu utakmicu, preuzimamo kompletnu odgovornost. Osobno sam igrao kao totalno sranje. Kad smo vidjeli kako oni slave, kako plaču, zaslužili su pobjedu danas. Mi smo dobra skupina momaka, nismo izgubili jer smo arogantni. Nismo bili mentalno spremni za ovaj susret. Mogu sad pričati satima, ali ovaj poraz je strašan, ubija nas'', nakon poraza od Argentine rekao je Nemanja Bjelica, uz Jokića i Bogdanovića, prva zvijezda Srbije.
Bjelica je bio u pravu. Od samog početka utakmice s Argentinom bilo je jasno da će Srbi tu utakmicu izgubiti. Bio je vidljiv strah u njihovim očima i zabrinutost u pogledima. Došli su u Kinu po zlato, mentalno su se spremali za utakmicu s Amerima u finalu, a posve nespremni su dočekali okršaj protiv objektivno slabijeg rivala koji je grizao od početka. Drugim riječima, Argentina je pobijedila Srbiju onako kako je Srbija posljednjih godina pobjeđivala svoje protivnike na putu do medalja.
Svi Đorđevićevi taktički limiti izašli su van
Sale Đorđević je sigurno ovaj put bio ključni faktor srpskog podbačaja u Kini. O Đorđeviću smo pisali kao o treneru koji nema klupske rezultate, koji je taktički limitiran stručnjak, ali je s reprezentacijom Srbije u proteklom periodu napravio sjajne stvari jer je koristio svoju karizmu, luđačku energiju i znao je kanalizirati sve ono što su igrači u datom trenutku željeli čuti. To je godinama funkcioniralo, ali ništa ne traje vječno. Đorđević je najprije pogriješio u pripremama. Tih deset pobjeda protiv Talijana, Grka i Francuza u svjetskoj javnosti odjeknule su bombastično, toliko da je i FIBA na svojim službenim stranicama Srbiju označila kao prvog favorita prvenstva. Ispred Amerikanaca.
Međutim, dok su sve ostale reprezentacije pripremni period koristile kako bi sakrivale karte i uigravale momčad, Đorđević je sakupljao pobjede. Uvjerio je svoje igrače da su najbolji na svijetu, a nije ih pripremio na scenarij u kojem će protivnici imati jasan plan i viziju kako ih pobijediti.
Ići po zlato s jednim pravim bekom je nemoguća misija
U tekstu koji smo pisali nakon pobjede Srbije protiv Italije apostrofirali smo nepozivanje Nikole Kalinića i Nemanje Nedovića koji bi ovoj bekovski limitiranoj momčadi donijeli kvalitetu više. Osim Bogdana Bogdanovića, Srbija u rosteru nije imala elitnog šutera, a iz samo njemu znanih razloga Đorđević je prekrižio navedeni dvojac. Srbija je protiv Argentine primila skoro 100 koševa, obrana je curila na sve strane, a Đorđević nije imao rješenje protiv fenomenalnog Campazza i veterana Scole. S Kalinićem u momčadi vjerojatno bi to izgledalo drugačije. Košarkaš Fenerbahcea jedan je od najboljih obrambenih igrača Starog kontinenta, a u napadu je igrač koji donosi potrebnu energiju i impuls koji je nužan da se momčad probudi kad stvari ne idu onako kako je Đorđević zamislio.
Taktički debakl protiv Španjolske bio je početak kraja Srbije
Umjesto njega, u momčadi su bili Birčević i Simonović, korektni srednjostrujaški klupski igrači i ništa više od toga. Đorđević je toga bio svjestan, ali je svoje zablude pokušavao ispravljati na krivi način te je sve više tonuo u bezdan. Protiv Španjolske je konačan pad Srbije počeo u trenutku kad je Đorđević inzistirao da Raduljica igra peticu, Jokića je neshvatljivo stavio na četvorku, a Bjelicu je na silu ugurao na poziciju broj tri. Takva teška i teretna momčad protiv Španjolske nije imala šanse. Lukavi lisac Sergio Scariolo dobro je skautirao Srbiju, bio je spreman na to da će Đorđević posegnuti za takvom taktički promašenom idejom i tu je napravio razliku. Razliku koju Srbija do kraja više nije mogla stići. Bjelica je bio posve izvan igre, neupotrebljiv, a vidno iznervirani Jokić je na kraju isključen.
Đorđević se protiv Španjolske nije ponašao kao izbornik reprezentacije koja tipuje na zlato, nego kao tvrdoglavi alkemičar koji na silu pokušava dokazati nedokazivo. Bjelica i Jokić su zaista odigrali loš turnir, na koncu, igrač Sacramenta to je i priznao, ali dojma smo da je za njihova blijeda izdanja puno više kriv Đorđević nego oni sami. Naprosto jer nije znao kako raspolagati resursima koje ima.
Je li Vučić Đorđeviću krojio momčad?
Ako Nedovića nije zvao jer je sklon ozljedama, a Micova, iza kojeg je fantastična šuterska sezona u Milanu, zbog neposluha (premda je neshvatljivo da zbog banalnog nesporazuma oko bacanja ručnika starog pet godina Đorđević nije mogao pokazati dozu fleksibilnosti i prijeći preko nekih stvari), nepozivanje Kalinića izvan je svake pameti. U trenutku kad je Đorđević objavio popis na kojem se nije našlo Nikolino ime, srpska javnost je špekulirala da su pravi razlozi političke prirode. Naime, Kalinić je netipičan košarkaš koji je srpsku javnost šokirao izjavama o Kosovu i Srbima.
Pred sam početak turnira o slučaju Kalinić u srpskoj se javnosti nije pisalo puno. Javnost se čudila, ali nije željela ''talasati'. Vjerovali su Đorđeviću i nitko nije želio rušiti prividnu harmoniju u ekipi. Nakon blamaže kosturi iz ormara počeli su ispadati, srpska javnost sve glasnije traži odgovore i Đorđević će ih morati dati. Pokaže li se da mu je zaista Vučić krojio momčad, bit će to velika sramota. Sale Nacionale izgubit će sav kredibilitet i bit će to početak njegova kraja.