Foto: Getty Images / Guliver image
ATIPIČNO zatišje u HNL-u tijekom tekućeg prijelaznog roka dovodi do razočaravajućeg zaključka - prvi put u ovom desetljeću HNL nema klasnog igrača koji bi zaludio strane menadžere i klubove. Lani je samo Franko Andrijašević ostvario velik transfer (3,61 milijuna eura), ali u Gent, klub koji spada u treći europski razred. Naravno, prijelazni rok još nije gotov, ali nemoguće je ovo ljeto usporediti s prijašnjim godinama kada su iz lige odlazili Rog, Pjaca, Balić, Brekalo i drugi... Kako je do toga došlo?
Dinamovo poskliznuće
Priča o transferima u HNL-u počinje i završava s Dinamom. Nijedan hrvatski klub ne može se ni izbliza mjeriti s Dinamom po koncentraciji talenta, dominantnoj poziciji na tržištu i broju prodanih igrača. Njegov igrački i rezultatski pad neminovno uzrokuje i manjak velikih transfera. Računica je zapravo banalna: padom vrijednosti ekipe došlo je do pada pojedinačne vrijednosti igrača. Dosadašnji ili Dinamov model bio je jasan – imati bazu od 7 ili 8 igrača reprezentativnog kalibra koja će biti nadmoćna svima u ligi, i to nadograditi s 2 ili 3 perspektivna mladića čije je dječje bolesti u igri bilo puno lakše istrpjeti u takvom kontroliranom okruženju. Moro, Gojak ili Sosa nisu manje talentirani od svojih prethodnika, nego su došli u sustav sa slabijim kadrom koji ih ne može štititi kao njihove prethodnike. Zato sve njihove mane dolaze do izražaja. Nije nimalo slučajno da su se tek Ademijevom suspenzijom počele uviđati defenzivne manjkavosti Ante Ćorića, iako njegova igra nije bitno drugačija od one kada su mu mnogi prišili etiketu idućeg nositelja igre u reprezentaciji. Još je manje slučajno da je svaki izostanak/odlazak Fernandesa ili Soudanija, u odsustvu Marka Pjace, ogolio slabu moć stvaranja viška kod ostatka ekipe. Jozo Šimunović vjerojatno je najsporiji Dinamov stoper posljednjih godina, ali se za vrijeme njegova mandata u Maksimiru Dinamo toliko rijetko morao braniti da je to tek povremeno dolazilo do izražaja. Filip Benković danas nema takav luksuz. U takvom poretku nijedan Dinamov igrač nije se istaknuo, niti je imao kontinuitet igara koji bi ga podigao na višu igračku razinu. Čak su i oni koji su najavljivani kao velike nade stagnirali ili nazadovali. U želji da što brže proda sve što može i da pritom zaradi, Zdravko Mamić je drastično pogoršao šanse za uspjeh i proboj novim nadama.
Ostatak lige tek prateći ansambl
Hajduk ima vrlo sličan problem sa svojim mladićima, ali to je stanje već akutno i nije novost. Nikola Vlašić nije slabiji igrač od nekih maksimirskih pandana, ali puno je češće u situaciji da mora izmisliti „nešto“ ni iz čega u igri. Budući da takvu sposobnost ima samo par odabranih u svakoj generaciji, ne čudi da je iza njega jako razočaravajuća sezona, dok su ostali Hajdukovi igrači slabo poznati u inozemstvu. Rijekin model igre i odabira igrača u kojima nema pravih superzvijezda unaprijed se ograničio na tržištu jer smatraju da je bolje imati 15 vrlo dobrih igrača, nego dvojicu ekstraklase i 13 trutova. Njihova dva najbolja transfera (Mitrović i Andrijašević) su dokazani igrači u godinama u kojima nisu percipirani kao nade s visokim potencijalnim. Ostali klubovi HNL-a na tržištu nisu ni dosad imali priliku zaraditi. Tek je Lokomotiva kao Dinamov inkubator konstantno mogla davati igrače koji bi se onda preko Maksimirske skuplje prodavali. Ali nedavni odlasci najbitnijih igrača i rezultatski pad, uz događaje u Dinamu, govore kako se od tog projekta manje-više odustalo. U trenutku u kojem je Dinamo pao i Rijeka se digla, ali ona nema kadar za velike transfere.
Reprezentativna inflacija
Poznato je to da reprezentativni nastupi promoviraju neke igrače, a interesne grupe u hrvatskom nogometu gurale su u nju preko reda svoje vedete. Ali postoji niz igrača koji je zaigrao za reprezentaciju, a i dalje se nije prodao jer hrvatski reprezentativac više nije ekskluzivna stvar. U početku se radilo o favoriziranju jednog od dvojice kvalitativno sličnih igrača zbog miljea u kojem se kreće i pogodnosti koje takva poznanstva nose. Zatim se je preko slučajeva poput Halilovića ili Radoševića beskrupulozno guralo preko reda igrače kojima je trebalo promptno povećati vrijednost. U Čačićevoj eri tragikomedija je dosegnula svoj vrhunac tisuću i jednom irelevantnom utakmicom, u kojima 90% javnosti ne bi zamijetilo da hrvatska momčad zamijeni dresove sa suparničkom. Hrvatski ste reprezentativac i želite to predstaviti kao bitnu stavku potencijalnom kupcu? Teško ćete svoju sreću naći u tome jer su hrvatski reprezentativci Josip Juranović, Fran Tudor ili Mario Šitum.
Problem nije talent
Hrvatska nema, barem zasad, problem u produkciji igrača. Bočkaj, Ćorić, Vlašić, Mišić ili Fiolić igrači su za koje se ne može reći da mnogo zaostaju za svojim prethodnicima. Ono što treba brinuti hrvatske klubove je nedostatak menadžmenta – za ligu koja živi od izvoza i izvanrednih prihodovnih stavki zabrinjava nedostatak strukture koja bi im pomogla da se barem kvalitetno naplate, ako im je već suđeno da najbolje prodaju. Kao i većina priča o hrvatskom sportu, i ova o transferima pokazuje da nedostaje sportske vizije.
Najveći izlazni transferi u posljednje četiri sezone
2017/18. (prijelazni rok još je u tijeku)
1. Franko Andrijašević 3,61 mil. eura
2. Eros Grezda 510 000 eura
3. Josip Elez 425 000 eura
(1 transfer za iznos veći od milijun eura)
2016/17.
1. Marko Pjaca 19,55 mil. eura
2. Marko Rog 10/13 mil. eura (s bonusima)
3. Josip Brekalo 5,10 mil. eura
(16 transfera za iznos veći od milijun eura)
2015/16.
1. Jozo Šimunović 6,38 mi. eura
2. Marko Rog 4,25 mil. eura
3, Ivo Pinto 3,15 mil. eura
(8 transfera za iznos veći od milijun eura)
2014/15.
1. Andrej Kramarić 7,65 mil. eura
2. Alen Halilović 4,25 mil. eura
3. Marcelo Brozović 2.5/4.25 mil. eura (s bonusima)