Foto: Sanjin Strukić/Pixell
LEGENDA je termin koji se u posljednje vrijeme ustalio u sportskom novinarstvu. Mediji su najviše krivi što se ta riječ toliko isprostituirala da danas gotovo svaki sportaš koji odigra nekoliko dobrih utakmica i dva, tri puta završi na duplerici dnevnog tiska dobije tu titulu. Takvim diskursom banalizira se pravo značenje te riječi koju kao epitet zaslužuju samo velikani.
Jedan od njih je Renato Jurčec. On možda i nije legenda u svjetskim okvirima, no u okvirima HNL-a Jurčec kao rijetko tko zaslužuje status legende.
Bio je veliki napadač, sedmi je strijelac u povijesti HNL-a. Igrao je za možda najjači Zagreb ikad, igrao je za najjači Inker, kad je klub iz Zaprešića s pravom nosio nadimak ''Div iz predgrađa'', nosio je dres Dinama, a bio je i standardni napadač Hajduka u sezoni kad su splitski Bijeli bili zaustavljeni tek u četvrtfinalu Lige prvaka od Ajaxa, kasnijeg prvaka Europe i možda najbolje momčadi svih vremena.
Status legende HNL-a koju uživa dodatno je pojačan i time da Jurčec, premda je bio igračina, nikad u životu nije igrao izvan HNL-a.
Danas je trener Kustošije, kluba koji je u rekordnom roku iz četvrte lige ušao u drugu, a imaju ambicije i za nešto više. U klub je doveo i Dinu Drpića, nekadašnju problematičnu zvijezdu Dinama koja se u Kustošiji pokušava vratiti nogometu.
Legenda HNL-a danas je hit trener hit Kustošije
Jurčeca smo uspjeli uhvatiti baš dok je s predsjednikom kluba slagao roster za nadolazeću sezonu.
Stoga je prvo pitanje bilo kakvu Kustošiju možemo očekivati u prvenstvu.
''Kustošija će biti dobra, štoviše bit će jako dobra, puno bolja nego što mnogi očekuju. Uvjeren sam da ćemo biti najugodnije iznenađenje prvenstva'', bez puno oklijevanja ispalio je Jurčec.
Dino Drpić novi je član Kustošije. Je li došao kao pojačanje ili je reklama za klub, s obzirom na to da je svima jasno kako je njegov igrački vrhunac odavno prošao?
''Imamo puno mladih igrača koji imaju potencijal, ali im još uvijek fali čvrstoća i iskustvo. Spremi li se Dino kako treba, upravo to nam može donijeti stabilnost i kvalitetu u zadnjoj liniji. S te strane mislim da Dino može biti izuzetno pojačanje, baš onakvo kakvo smo tražili. Drugim riječima, Kustošija može jako puno dobiti od Drpića. Za sada ga doziramo. Još nije odigrao nijednu utakmicu, samo trenira. U subotu igramo protiv Lokomotive i vjerujem da će nešto odigrati. Također ćemo ga dozirati i nastojati da bude spreman za prvenstvo. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, a onda ćemo on, ja, predsjednik kluba i kondicijski trener odlučiti što i kako dalje. Znam da medije zanimaju najviše Dinove mušice i afere. Istina, bio im je sklon, zbog budalastih stvari nije nikad napravio ono što je možda mogao, no tko od nas nema neke svoje mušice?''
Poput velikog Zorana Čuture koji je s Cibonom i reprezentacijom osvojio sve, a u karijeri se nije maknuo iz Hrvatske, Jurčec također nije nikad igrao u inozemstvu, premda je bio zaista veliki igrač. Pitali smo ga zbog čega nikad nije odlučio igrati u inozemstvu, ako ni zbog čega drugoga, onda da si osigura egzistenciju.
''Nije da ja nisam želio igrati vani. Bio sam na nekoliko proba, ali eto, neke stvari se nisu poklopile. Da biste uspjeli kao igrač u inozemstvu, često su važniji neki drugi faktori od same kvalitete. Bio sam u Composteli, zatim u Belgiji, pa sam probao u Aarauu u Švicarskoj. Nakon tih triju lutanja, kad sam shvatio da me vozaju i da nitko ozbiljno ne računa na mene, donio sam odluku da ću do kraja karijere igrati samo u Hrvatskoj i da nema teorije da ću se više ikad vucarati po probama'', rekao nam je Jurčec.
Premda je Zagreb s Cicom na klupi i Olićem u napadu osvojio naslov prvaka, smatram da je vaš Zagreb s početka devedesetih bio puno jači i da je ekipa s vama, Žitnjakom, Brlenićem, Jedvajem, Biškupom, Komljenovićem, Popovićem, Čekom, Župetićem, Jurčevićem… bila najjača momčad Pjesnika.
''Slažem se s vama. Bila je to zaista prekrasna momčad. Igrali smo izvrstan nogomet, napadački, bilo nas je užitak gledati. Osvojili smo u to vrijeme užasno jaku Drugu jugoslavensku ligu, a u prvom prvenstvu Hrvatske bilo smo drugi s bodom manje od Hajduka. Kad je Zagreb kasnije osvojio taj naslov, bio sam njihov najveći navijač. Naravno da mi je bilo drago jer sam osam godina proveo u tom klubu, ali neka mi nitko ne zamjeri, složio bih se s vama da je moja momčad bila bolja od te šampionske. Tu momčad krasio je jedan specifičan duh. Bili smo ekipa s izrazito jakim zagrebačkim štihom. Većina igrača bili su pravi Zagrepčani, a oni koji su došli sa strane sjajno su se uklopili. Bili smo prava klapa, a Šušak nas je sjajno vodio.''
Bez obzira na to što je u to vrijeme u Hrvatskoj bjesnio rat, dojma sam da je liga bila nemjerljivo jača nego danas. Hajduk, pa moćni Zagreb, Inker koji je osvojio prvi Kup i imao fantastičnu ekipu, jaki Dinamo, dobri Osijek i Rijeka. Čak i klubovi koji su se borili za ostanak imali su nekoliko odličnih igrača. Slažete li se s time?
''Premda nisam od onih nostalgičara koji će pljuvati po današnjem nogometu da bi sebi dao na važnosti, ali točno je to što ste rekli. Danas je nogomet globalno napredovao. To je činjenica od koje ne možemo pobjeći, ali jednako tako činjenica je i da je reprezentacija u to vrijeme, a govorimo o devedesetima kad smo bili najjači, u sastavu imala gotovo polovicu igrača iz HNL-a. Evo vam za primjer Inker. Kakva je to momčad bila. Bronić, Jurčić, Soldo, Kasumović… Strašna momčad. Sad kad malo razmislim, u to vrijeme nismo ni bili svjesni svoje snage. Tek sad s ovim vremenskim odmakom mogu racionalno sagledati stvari i kazati da je bila čast igrati u takvom klubu.''
Koliko se sjećam, trebali ste doći i u Rijeku. Gdje je zapelo?
''Tako je. Zvao je pokojni Hrvoje Šarinić, tadašnji predsjednik Rijeke, ali nismo se uspjeli dogovoriti, tako da je to propalo.''
Sedmi ste strijelac u povijesti HNL-a. Smatrate li da ste mogli napraviti i veću karijeru. Žalite li za čim? Možda za igrama u reprezentaciji?
''Da vam budem iskren, ne. Ne žalim ni za čim. Što se tiče reprezentacije, bio sam pozvan na turneju po Australiji, ali sam se zakačio s izbornikom koji me potom izbrisao s popisa. Također, bio sam pozvan i kad smo u Murskoj Soboti igrali protiv Slovenije, ali sam baš u to vrijeme bio ozlijeđen i morao sam otkazati. Pobijedili smo 1:0, a Komljenović je zabio gol. Danas mi je krivo što je došlo do tog sukoba prije turneje u Australiji. Tko zna, možda sam mogao tamo odigrati dobro, postići koji gol i kasnije dobiti još koji poziv, no realan sam. Kasnije su na mojoj poziciji došli igrači poput Bokšića, Šukera i još nekih igrača, tako da kontinuitet u reprezentaciji nisam mogao imati. Stoga ponavljam riječi s početka, ne žalim ni za čim.''
Danas ste trener Kustošije. Kakve su vam ambicije?
''Ambicije su nam da budemo u sredini druge lige. Za prvu godinu to bi bilo super, a dalje ćemo vidjeti. Primarni cilj uprave je ostanak u ligi, no po mom mišljenju to uopće neće biti upitno. Situacija u klubu je idealna. Predsjednik je izuzetno ambiciozan, što mi se sviđa, a nikakvih problema nemamo što se tiče isplata. Dakle, s te strane bolje ne može. I dok u prvoj ligi neki klubovi muku muče s financijama, kod nas u dvije godine plaća nije zakasnila nijedan dan. Kad je tako sređena situacija u klubu, onda je i nama trenerima puno lakše raditi jer se ne moramo brinuti oko tisuću drugih stvari, već se moramo koncentrirati samo na rad s momčadi, a to se onda odražava i na rezultat i na igru. Ne sjećam se da je u ovih 27 godina netko poput Kustošije u rekordnom roku iz četvrte došao u drugu ligu, a i tu imamo velike planove. Kustošija je danas hit klub, svi bi željeli doći kod nas. U posljednja dva tjedna zvalo me valjda 50 što igrača, što menadžera. Lijepo je danas biti trener Kustošije.''
A kakve vi imate ambicije?
''Iskreno, ne znam. Za sada sam ovdje i više nego zadovoljan. Da me zvao bilo koji drugi klub u drugoj ligi, primjerice Sesvete ili Dragovoljac, zbog svog posla ne bih prihvatio, to je sigurno. Imam odličan posao u Savskom Marofu. Radim samo jutarnju, plaća je dobra i to mi daje sigurnost i mirnoću. Nisam imao ambiciju biti trener, a kad sam preuzeo Kustošiju, rekao sam si samo da uđemo u drugu ligu. Kad smo ušli, cijelu situaciju sam shvatio kao izazov i priznajem da me povuklo. No da nije bilo svih ljudi u klubu, nikad se ovim poslom ne bih bavio. U Kustošiji mi je izvrsno i da me netko drugi zove, sigurno ne bih pristao. Nažalost, stanje u hrvatskom nogometu je toliko nestabilno da nema šanse da bih riskirao. Čak i da dobijem poziv iz prve lige. Ne vjerujem da danas kod nas postoje takve ponude koje bi me natjerale da promijenim odluku, čak i u prvoj ligi.''
Sedmi strijelac u povijesti HNL-a koji je u karijeri igrao za Hajduk u četvrtfinalu Lige prvaka protiv možda najbolje momčadi svih vremena te u Dinamu, da bi preživio uz trenerski posao mora raditi dodatni posao, i to danas kad svaki dan čitamo kako se europski klubovi razbacuju s milijardama eura.
''Što da vam kažem? Rodio sam se valjda u pogrešno vrijeme. Danas prosječan igrač u Dinamu zarađuje nekoliko stotina tisuća eura godišnje, a ja toliki novac u cijeloj karijeri nisam zaradio. Bila su to druga vremena. Danas je sve otišlo predaleko. Naravno, ima igrača koji zaslužuju pare o kojima čitamo, no puno je više onih čija je vrijednost prenapuhana. No, svejedno, opet ne žalim. Zadovoljan sam s onim što imam.''
Igrali ste u najjačem Zagrebu, najjačem Inkeru, igrali ste u Dinamu, bili ste član Slavena i Cibalije, s Hajdukom ste igrali četvrtfinale Lige prvaka protiv Ajaxa. Gdje vam je bilo najljepše?
''Ja kao žestoki dinamovac najljepših godinu i pol dana života sam proveo u Splitu igrajući za Hajduk. Uživao sam u Splitu. Imali smo strašnu momčad, a ja sam te sezone zabio 19 golova. U zadnjem kolu smo pobijedili Osijek 3:0, a ja sam zabio dva gola i namjestio treći. Nakon utakmice Torcida me nosila na rukama. Igrao sam protiv vjerojatno najbolje momčadi u povijesti na njihovoj staroj Areni u četvrtfinalu Lige prvaka. Kakva je to momčad bila. Van der Saar, Rijkaard, Litmanen... Da se naježiš.
Stanovao sam u Varoši, to vam je između Prokurativa i Marjana, i na vrata su mi jedan dan došli dečki iz Torcide koji su mi donijeli tortu iz Bobisa s Hajdukovim grbom i mojim imenom. Rekli su mi da im je čast da igram za Hajduk jer imam takav odnos i prema klubu i prema navijačima. Takve stvari se ne zaboravljaju. Dinamovac sam, ali Hajduk obožavam i ovih deset godina patio sam gledajući moj bivši klub kako se muči. Gledao sam nekoliko posljednjih utakmica i ugodno sam iznenađen. Čini mi se da se nešto pozitivno događa i vjerujem da će Hajduk ubrzo opet biti velik kao što je bio nekada.''