Literatura o njemu ističe da je istodobno bio literarni kozmopolit, iskreni hrvatski nacionalist, te da nitko prije njega nije toliko učinio za međusobno kulturno upoznavanje Hrvata i Srba.
U politici se predstavljao kao gorljivi sljedbenik Ante Starčevića, u literaturi gorljivi artist, larpurlartist i individualac, a bio je "totalni književnik" ističe Krešimir Bagić, poznavatelj Matoševa djela.
Bagić objašnjava: "Okušao se u gotovo svim književnim žanrovima i podjednako se brinuo o svom djelu i o općem stanju duha u kulturi kojoj pripada". Govorio je za sebe: "U literaturi prijatelja nemam niti ih trebam" te smatrao da je temeljna književna zadaća usavršavanje nacionalnog jezika i stila".
U Hrvatskoj povijesti nema književnika koji je toliko napadan i koji je vodio toliko polemika i s toliko ljudi kao on, napisao je još u prvoj polovici prošlog stoljeća književni povjesničar i kritičar Antun Barac.
Matoš je književnu djelatnost počeo 1892., javivši se pripoviješću "Moć savjesti" u Vijencu. Preko dva desetljeća pisao je novele, pripovijetke, eseje, feljtone, putopise, kritike, polemike i pjesme, surađujući u pedesetak publikacija i objavivši više od tisuću radova.
Za života je objavio tri zbirke pripovijesti: "Iverje", "Novo iverje" i "Umorne priče".
Prvu od osamdesetak pjesama, kultnu "Utjehu kose", objavio je tek 1906., a do smrti nije izdao zbirke. Sabrana djela su mu izišla u dvadeset svezaka na stotu obljetnicu rođenja.
(Hina) iluc vl