Foto: Shutterstock
RASPRAVE između protivnika i zagovornika cijepljenja ne prestaju. U oba slučaja barata se statističkim podacima, tablicama, argumentacijom, analizama, stručnim radovima. Povlače se tu teorije zavjere, Internet je prepun tekstova u kojemu se cijepljenje svrstava u najnoviji genocidni pokušaj, dokazuje se ili niječe sprega farmaceutske industrije i vlada određenih zemalja.
S druge strane fronte, izvlače se argumenti o narodima koje je navodna bezazlena bolest poput vodenih kozica naprosto istrijebila s kugle zemaljske, pokazuju se tablice prema kojima smo čudotvorno spriječili poneke bolesti, pišu studije o navodnoj bezazlenosti svih komponenti cjepiva pa i onih koje su dokazano štetne.
Što je istina?
Istina je da su cjepiva uspješno prevenirala zaraze mnogih zaraznih bolesti. Da u uredno procijepljenoj populaciji više i ne znamo prepoznati kako izgledaju zaušnjaci, ospice ili rubeola.
Istina je i da cjepiva nisu bezazlena. Svaki lijek sa sobom nosi potencijalne nuspojave, čak i običan paracetamol za snižavanje temperature mojega je sina, primjerice, otjerao u bolnicu s alergijskom reakcijom. Na svakom od lijekova piše nemali broj potencijalnih i prilično opasnih komplikacija koje može izazvati.
Istina je da mi, u stvari, i ne znamo točan broj nuspojava. Sve se komplikacije ne prijavljuju. Godinama smo nijekali povećane nuspojave nakon cijepljenja MoPaRu-om Imunološkog zavoda gdje su djeca nakon cjepiva previše često završavala u Zaraznoj zbog encefalitisa izazvanog cjepivom.
Istina je i da su godinama u cjepiva stavljane tvari koje su štetne poput žive ili aluminija. I istina je da tih tvari u cjepivima za djecu predškolske dobi više nema.
Istina je, također, da različite zemlje na različite načine reguliraju cijepljenja. U nekima se na teret zdravstvenog sustava možete cijepiti, ali ne morate, u nekima morate s gomilom cjepiva, a u nekima je plan obveznog cijepljenja razrađen prilično pomno dok se ostatak cjepiva može dati opcionalno. Primjerice, Švedska i Finska nude roditeljima besplatna cjepiva, ali ih na to ne tjera zakonom, Francuska će sa,o dio propisati zakonom, drugi je dio opcionalan, Latvija će, recimo, u plan obveznog cijepljenja staviti sve što može. Prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti mi smo se, kao državljani Hrvatske, dužni cijepiti prema planu cijepljenja koji se donosi na prijedlog radne skupine i odobrava ga ministar zdravlja.
Istina je da smo još uvijek zemlja koja apsolutno nije imala problem s epidemijama zaraznih bolesti protiv kojih je cijepljenje obavezno. Posljednju smo manju epidemiju bilježili u siječnju 2004., izbila je u Centru za radnu terapiju i rehabilitaciju Stančić u Dugom Selu među necijepljenim pacijentima te ustanove. Usprkos činjenici da je riječ o virusu koji se lakše širi no virus gripe, nismo imali epidemiju širih razmjera i to samo zahvaljujući tome što je većina građana u zemlji cijepljena.
Istina je da je, s obzirom na sve češće odbijanje cijepljenja, danas lako moguće da epidemija bude kudikamo širih razmjera.
Danas sve više roditelja odbija cijepiti djecu. Samo prošle godine u ordinacijama i bolnicama oko 200 roditelja odbilo je cijepljenje. Naoružani nerijetko polovičnim ili površnim informacijama s Interneta, a ohrabreni općim nepovjerenjem prema liječničkoj profesiji dolaze u pedijatrijske ordinacije širom zemlje. U zemlji u kojoj je korupcija servirana na svakom uglu uz restoran brze hrane može li ih se kriviti? Nitko nije objasnio da nisu sva cjepiva ista, kao što ni sve bolesti nisu iste.
Kad je sve počelo - DI-TE-PER+IPV
2000.-te Hrvatska mijenja plan cijepljenja. Iz nekog nepoznatog razloga, HZJZ prvu dozu cjelostaničnog (cjepivo je izrađeno od cijelog, ali oslabljenog virusa) DiTePer-a (difterija, tetanus, hripavac) zamjenjuje acelularnim (cjepivo izrađeno od dijelova virusa). Ostale doze, od ukupno sljedećih četiri koje će dijete primiti do svoje pete godine ostaju cjelostanične. Profesor koji je tada vodio Epidemiološku službu HZJZ-a potpisao je ovaj dokument prijedloga ministru zdravlja i otišao u mirovinu. U stvari, svi članovi radne skupine koji su donijeli ovu odluku prestali su raditi u HZJZ.
Sve me se to tada uopće ne bi ticalo da upravo nisam morala voditi novorođenče na cijepljenje. Nije mi, kao laiku, bilo posve jasno zašto se miješaju dva različita cjepiva. Kao novinarki, odmah mi je bilo jasno da ono što smrdi kao nered obično i jest nered. A kao majci, bilo mi je jasno da moram na brzinu naučiti sve što se može o cijepljenjima kako se ne bih danas sutra suočila s time da mi dijete postane djelić ružne statistike, onaj u kojemu u ordinacijama hladnjikavo govore o dobrobiti cijepljenja nauštrb one male nekolicine koja zaglavi u ružnim prognozama.
Prvi sam odgovor na to zašto se miješaju dva cjepiva i gdje su stručne studije koje pokazuju beneficije toga potražila u HZJZ. Odgovoreno mi je da stručne studije ne postoje, da različite zemlje cijepe ili s acelularnim ili s cjelostaničnim cjepivom i da smo, citiram, „bili pioniri u davanju MoPaRu-a s 12 mjeseci, pa što ne bismo bili pioniri i sada“. Riječ „pionir“ opasno me podsjetila na riječ eksperiment. Jer kako inače objasniti da uvodiš nešto što će se provesti na 40 000 hrvatske novorođenčadi pritom ne znajući koji ćeš točno imunološki odgovor izazvati?
Takva odluka plana cijepljenja izazvala je i tihu pobunu među pedijatrima. Neki su cijepili prema propisanom planu, neki prema svojoj savjesti, neki su nudili dokupljivanje acelularnog i , navodno, boljeg cjepiva za sve doze. Mnogo je roditelja tada plaćalo cjepiva svojem djetetu vjerujući da je to najbolje što mogu za njega učiniti. I ja sam plaćala.
Sama sam, na brzinu, donijela odluku. Cijepila sam dijete Infanrixom, 3 u 1, naravno i protiv dječje paralize, plaćala sam cjepiva i učinila bih to ponovno. Ni u kojem slučaju ne želim da mi djeca dobivaju cjepiva različitih proizvođača, a pogotovo ne različitog načina izrade. Hib sam doplatila, pomisao da mi dijete završi s gnojnim meningitisom nije bila zabavna. Drugo dijete krenula sam procijepljivati jednako, samo je tada u modi bio 5 u 1, propagiran kao cjepivo u kojem će se samo jednom "piknuti" umjesto da se dijete muči. Naravno, i to sam cjepivo tada platila. I ne bih više nikada. Nakon cijepljenja, imala sam dijete koje nije jelo danima. Skoro dva tjedna mučili smo se i on i ja, nema što nisam probala da ga nahranim, gurala sam mu i flašicu s adaptiranim mlijekom u snu, ništa nije pomagalo. U opisanim nuspojavama pisalo je da je moguće da dođe do anoreksije. Anoreksije? Bilo bi mi smiješno, da nije bilo tragično. Na brzinu sam pedijatru prijavila nuspojavu. Nikad je nije prijavio dalje. Upravo kao što se i danas ne prijavljuju sve što roditelji kažu da se promijenilo kod djeteta nakon cjepiva.
Naravno, ni za to, ni za novonastali nered nitko nije odgovarao. I tako su krenule godine. U plan cijepljenja ulazila su nova cjepiva, ulazili su neki drugi proizvođači, preko javne nabave nabavljala su se cjepiva koja su iz drugih zemalja bila izbačena, tražili su se najjeftiniji ponuđači pa smo u samo nekoliko godina od Di-Te-Pera Imunološkog preko Infanrixa i Pediacela došli do Pentaxima. Nered je i dalje trajao. I još traje.
U tom neredu, zahvaljujući profesiji, uspijevala sam ipak doći do odgovora. Jedan od onih koji me mučio bio je na pitanje o teškom podnošenju cjepiva našeg Imunološkog zavoda, o MoPaRu-u. Sve glasnijoj priči o teškom podnošenju cjepiva.
U jednom trenutku na tržište je u nas došao Priorix, predstavljen kao bolja verzija našeg MoPaRua. Nije imao toliko nuspojava. Ali ih je imao. Tada sam krenula u potragu za odgovorima što je to točno.
Zaušnjaci, ospice, rubeola
Prvo što mi nije bilo jasno kod ovog cjepiva bilo je to što je rubeola zaista bezazlena dječja bolest. Naše su nas majke vodile u djetinjstvu da se njome zarazimo kako ne bismo imale problema u fertilnoj dobi jer će rubeola u trudnoći izazvati zaista probleme s fetusom. Preboljela sam rubeolu ležeći na kauču u dnevnoj sobi i jedući napolitanke sedam dana. A sad odjednom treba cijepiti protiv te bolesti. Zašto ako se zna da djelotvornost cjepiva nije doživotna? Dakle, zadnja doza daje se sa 7 godina. Velika je vjerojatnost da s 35 više ne znamo ima li žena antitijela protiv rubeole ili ne, a nitko iz zdravstvenog sustava više ju ne docjepljuje niti traži titar iz krvi da se zaista utvrdi je li imuna na tu bolest.
Zaušnjaci su mi već bili jasniji. Nakon iskustva iz djetinjstva u kojemu sam s upalom mozga, meningitisom, ležala dva mjeseca u bolnici gdje su me pritom dva puta punktirali u leđnu moždinu i nakon kojega mi je ostala čudnovata preosjetljivost na svjetlo uz nešto što se zove očne migrene, ne shvaćam one koji lakonski kažu da su zaušnjaci bezazlena bolest.
Ospice su mi bile još jasnije. Ospice, za razliku od gore navedenih boleština, imaju realnu opasnost od smrti. Svako malo po stranim medijima pojavi se smrtni slučaj vezan uz ospice među necijepljenom populacijom.
Pa ipak, uz podulje konzultacije s liječnicima, pedijatrom, neuropedijatrom i imunologom za svoje sam dijete odbila dati to cjepivo po planu cijepljenja. Tome su prethodile noći iščitavanja svih liječničkih studija na Internetu do kojih sam mogla doći, proučavanja plana cijepljenja drugih svjetskih zemalja i dugotrajno razmišljanje.
Sve je veoma jednostavno. Mo-Pa-Ru, za razliku od Di-Te-Pera, nije tako bezazleno cjepivo. Sastoji se od dva prilično problematična virusa, jednog RNK, drugog DNK, a povjerenje nije ulijevalo ni to što je virusni soj našeg Imunološkog zavoda, pričao mi je izvor iznutra, bio prilično nečist. Povjerenje nije ulijevalo ni to da je Japan koju godinu ranije izbacio MoPaRu kao polivalentno cjepivo i ostavio samo ospice i rubeolu, a zaušnjake cijepio posebno, monovalentnim cjepivom i to opcionalno, ako su roditelji željeli. U tom trenutku u Japanu se tim cjepivom cijepilo nakon navršene treće godine života što se objašnjavalo time da je riječ o virusima koji mogu izazvati upalu moždane ovojnice ili mozga pa je treća godina kao granica u kojoj mozak sazrijeva poželjna. Osim toga, do toga trenutka vidjet će se i postoje li razvojne poteškoće kod djeteta. Kako mi ne pregledavamo pozorno djecu nakon poroda, mi ne znamo koje je od njih ostalo u nekom trenutku bez kisika ili je došlo do kakvog krvarenja. Poteškoće koje su izazvane time ne moraju nužno biti samo motoričke, a motoričke su jedine koje kod dojenčeta pedijatar i može provjeriti kao nekakvu odrednicu urednog razvoja. Autistične će se poteškoće ili govorno- jezične iskazati puno kasnije, a u tom trenutku dijete je već dobilo potencijalno opasno cjepivo i više ne postoji mogućnost točne provjere što je izazvalo problem kao što se više ne daje ni mogućnost mozgu da sam ispravi problem koji ima. O autizmu da ne govorimo.
Poveznica između autizma i cjepiva koja je postavljena objavom stručnog rada u britanskom medicinskom časopisu Lancet 1998.-me nije se mogla ni na jedan drugi način dokazati osim time da se čeka da se zaista ispolje znaci razvojne poteškoće prije davanja cjepiva. Kasnije je Lancet povukao taj članak, ispričao se i objavio nebrojeno studija u kojima se pobija uzročno posljedična veza autizma i cjepiva, no šteta je već bila učinjena. Članak i danas služi kao dokazno sredstvo protivnicima cjepiva.
Na Internetu, koga zanima, lako se daju naći svi podaci o autizmu. Kako ima sve više necijepljene djece tako je posve jasno da se autizam pojavljuje u jednakom omjeru i u cijepljenoj i u necijepljenoj populaciji. Na žalost, nitko ne zna što ga točno uzrokuje, zna se da ga ima više, zna se da se pojavljuje i u populaciji Amiša koji nisu cijepljeni, kao i kod cijepljene djece.
U svakom slučaju, odlučila sam odgoditi MoPaRu i to do iza treće godine djeteta. Bit je da dobije dvije doze tog cjepiva prije osme godine života, prije nego što uđe u bilo kakve pubertetske hormonalne promjene i to u razmaku od mjesec dana. I odmah sam znala da neću cijepiti našim MoRaRu-om već Priorixom. Koji sam, naravno, platila, obje doze, jer je druga doza za mlađega pred školu bila predviđena s našim cjepivom. Odbijajući miješati cjepiva, zahvalila sam se liječnici školske medicine i odvela dijete kod privatnog pedijatra.
Također, neuropedijatar s Goljaka, kad je pregledavao starijeg prije polaska u školu, neslužbeno mi je rekao da je to jedna od najboljih odluka koju sam donijela. Cijepiti s odgodom. Na pitanje zašto to ne kaže javno pa da se plan cijepljenja revidira za sve, nije imao odgovor.
Hepatitis B
Srećom, kad su moji klinci bili rođeni ovo cjepivo nije bilo u obveznom planu i programu. Ali da jest, ja ga ne bih dala. Budimo realni. Hepatitis B je bolest koja se prenosi narkomanskom iglom, krvlju ili spolnim odnosom. Može i bliskim kontaktom s oboljelim. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela novorođenče koje se igra iglom, drogira ili sudjeluje u spolnom odnosu, a oboljelih je u Hrvatskoj 25.000. Prema podacima HZJZ, onog istog koji je Hepatitis B uvrstio na listu obveznih cjepiva, Hrvatska je zemlja s malom incidencijom ove bolesti. Rizik zaraze je relativno malen, a obolijeva se obično u adolescentskoj ili ranije odrasloj dobi. Ovo cjepivo ne bih dala u djetinjstvu, pogotovo ne u dojenačkoj dobi, ali bih i jesam djetetu koje je na pragu odrasle dobi.
Opcionalna cjepiva - Prevenar, Pneumo 23, HPV, vodene kozice
Ova su cjepiva u nekim zemljama već uvedena kao obavezna. U nas nisu. Kažu i zato što sustav nema novca. Moguće je i to, ali je moguće i da su u stvari nepotrebna za svu djecu.
Uvijek sam mislila da je cjepivo protiv pneumokoka (ne svih vrsta pneumokoka već samo onih koji izazivaju upale uha, pluća i meningitis) nepotrebno. Na koncu, kolika je incidencija svega toga? Tako je stariji prošao bez te injekcije. Ali kad je mlađe imalo tri upale pluća za redom, promijenila sam ploču. Ne bih cijepila svako dijete, ali bih ono koje je u rizičnoj skupini poput mojega. Tako je mlađi dobio Prevenar. I više nije imao nijednu upalu pluća.
Stariji je, ni kriv, ni dužan, dobio cjepivo protiv vodenih kozica. U tom sam trenutku bila trudna, a on ih još nije prebolio. Odbijajući istodobno imati oboljelo dijete kod kuće s novorođenčetom, odvela sam ga na cijepljenje. Mlađeg nisam i u nekom je trenutku obolio od kozica. Tih dva tjedna muke i njegovog jaukanja oko svrbeža usprkos svim preparatima iz ljekarne koji navodno ublažavaju svrab, a potom i sljedeća četiri tjedna čuvanja od napora navela me na pomisao da bi bilo pametnije da sam i njega cijepila. Ali nisam, pa sad ima prirodno stečen imunitet, za razliku od starijeg kojega će trebati provjeriti u nekom trenutku i eventualno docijepiti.
O HPV-u o cjepivu, srećom, kao majka isključivo muške djece, ne moram razmišljati. Ali da moram, to je cjepivo koje ne bih dala. Nuspojave nisu bezazlene, a djelotvornost i cjelokupna zaštita je upitna. Cjepivo ne štiti od svih sojeva HPV-a i možda bi bilo mudrije djecu dobro educirati o uporabi kondoma nego u njih trpati cjepivo koje nije dovoljno dugo u uporabi da znamo sve posljedice. Slično mi se nameće i kad se sjetim svinjske gripe i ad hoc cjepiva koje se pojavilo. Nije li medicina naučila svoju lekciju s talidomidom kad se nedovoljno istraženi lijek prepisivao kao medikament protiv mučnine u trudnoći, a potom se rađale tisuće talidomidnih beba s deformitetima?
Za kraj
Nesumnjiva je korist otkrića cjepiva. No nesumnjiv je i prijepor. Za nepovjerenje u pouzdanost cjepiva odgovorni su i medicinski djelatnici kao i farmaceutska industrija. Svemu tome ne pomažu ni korumpirani liječnici koji radno mjesto i male pacijente koriste i kao statističke brojeve u studijama koje pišu za pojedine farma proizvođače, a najmanje je pomogao nered u kojemu su roditeljima, posve nenaviklima na takve odluke, odjednom sami liječnici počeli nuditi razna cjepiva raznih proizvođača.
Umjesto dijaloga i edukacije, stižu zakoni po kojima roditelji moraju svoje dijete izložiti cjepivima. U svemu tome, naravno, kreće i druga vrsta biznisa, ljudi koji zarađuju pišući knjige i držeći predavanja protiv cjepiva. I jedni koji tvrde da se cijepiti mora, što više, što češće i sa svime, i drugi koji su strastveno protiv, nisu u pravu. Odgovor je u edukaciji. U dijalogu. U reviziji plana cijepljenja i objašnjenju zašto se pojedino cjepivo nalazi tu gdje nalazi. U odgovornosti ne samo prema sebi već i prema zajednici - padne li nam procijepljenost ispod 80% imamo realnu opasnost epidemije.
A cijepljeni štite i one koji nisu mogli biti cijepljeni iz zdravstvenih razloga, kao i one koji nisu cijepljeni, a odrasli su, pa i one za čiju djelotvornost i postojanje dovoljnog broja antitijela u krvi ne znamo. Dokazano je da ne razvijaju svi identičan imunološki odgovor i da cjepivo neće djelovati kod svih.
Da se mene pita, prvo bih revidirala plan cijepljenja. U dijalogu sa stručnjacima, pa i onima izvana, s citiranjem stručnih studija. Potom bih dopustila izbor, ali pod uvjetom. Dođe li dijete s komplikacijom od bolesti za koju je trebao biti cijepljen u bolnicu, sav trošak liječenja neka snose izravno roditelji. U trudničke bih tečajeve uvela razgovor o dječjim bolestima i opciju cijepljenja u bolnicama. Na mjestu stručnjaka odgovorila bih na pitanja zbunjenih roditelja.
I za kraj, zanimljivo je da je Švedska koja nema obavezan program cijepljenja već samo preporuke uspjela u tome da ima procijepljenost oko 99%, veću od zemalja koje imaju zakonsku regulativu. A kod nas povjerenje u liječnike i cjepiva pada zajedno s brojem cijepljenih. Nije to previše čudno.
Liječnike odavno percipiramo kao jednu od najkorumpiranijih struka, moralne vrijednosti su nam u društvu na niskim granama. Uz sve to, mi smo ovoga trenutka jako daleko od bolesti za koje se treba cijepiti pa se lagodno možemo baviti antivakcinacijskim aktivizmom. Zadnje epidemije imali smo tako davno da generacije koje sad odlučuju o cijepljenju svoje djece to niti znaju, niti se sjećaju, niti su proživjeli. Ne znaju što znači ležati sa osam godina dva mjeseca u izolaciji dok ti roditelji strepe za život jer ti mozak pliva u gnoju. No, pretpostavke radi, da ebola sad ozbiljno zakuca na vrata , a svi znamo da je smrtonosna i da, recimo, postoji cjepivo, tko ga od nas ne bi dao sebi ili djetetu?