DW o Pokolju u Bleiburgu: Javnost je polarizirana, a žrtve instrumentalizirane

Foto: Hina

"NITI nakon sedam desetljeća Hrvati nemaju jasan stav o masovnim likvidacijama koje je Jugoslavenska armija provela u Bleiburgu u svibnju 1945. i nakon toga. Javnost je polarizirana, a žrtve instrumentalizirane," piše Deutsche Welle.

Martina Grahek-Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest u razgovoru za DW nudi širi kontekst i podsjeća da se radilo o velikom povlačenju poraženih vojnika Nezavisne države Hrvatske, srpskih i crnogorskih četnika, slovenskih domobrana, vojnika Trećeg Reicha i civila koji su bježali pred pobjedničkim snagama Jugoslavenske armije (JA).

Uslijedila je njihova predaja kod Bleiburškog polja i povratak u zarobljeničkim kolonama u dugom maršu kojeg mnogi zovu "Križnim putem" kroz Sloveniju pa sve do granica s Grčkom, Rumunjskom i Bugarskom. "Često se zaboravljaju oni koji su prije ukupnog zarobljavanja uspjeli prebjeći u savezničke logore, ali su naknadno tijekom svibnja i lipnja vraćeni JA i doživjeli su sudbinu onih koji su izručeni na Bleiburškom polju", kaže povjesničarka i dodaje da je broj ljudi koji su se našli u zbjegu sporan te navodi brojku od oko 150 tisuća.

Nepoznanica je i broj civila koji su se našli na "Križnom putu", no Grahek-Ravančić sugerira da ih je moglo biti oko 60 tisuća.

"Ljudi su se prvo iz BiH i južnih dijelova Hrvatske povukli prema Zagrebu koji je postao košnica. Onda su krenuli dalje u neutemeljenoj nadi da će ih primiti zapadni Saveznici pravdajući je velikim brojem civila u koloni. Unatoč činjenici da su Britanci podržali Tita i njegovu vojsku."

Četnike i ustaše ujedinio Tito

Povjesničarka nadalje objašnjava da je pred kraj rata postojala inicijativa za osnivanje antikomunističkog bloka unutar koje su pregovarali ustaše, četnici i slovenski domobrani, što dijelom objašnjiva razloge da su se zajedno našli u istoj koloni. "Ujedinio ih je Tito kao neprijatelj. Povlačili su se zajedno, a razlike su postale minorne. Jedini cilj im je bio izbjeći okruženje JA", rekla je povjesničarka.

"Proširila se vijest da će uslijediti sukob između demokratskog i komunističkog svijeta, gdje će oni sa Saveznicima odraditi svoju ulogu. To je bilo iluzorno, jer je NDH bila zadnji saveznik Trećeg Reicha i teško se moglo očekivati da će ih Britanci prihvatiti kao izbjeglice, ma koliko ni oni nisu simpatizirali Tita," izjavila je Grahek-Ravančić o "iz današnje perspektive naivnim" nadanjima ljudi u koloni da će im pomoći Britanci. 

Oni su pak "donijeli odluku za koju su rekli da je neugodna, ali opravdana. Dobili su nalog da očiste svoje linije. Tvrde da nisu znali što će se dogoditi s izbjeglicama, iako je čak i brigadir Scott, koji je sudjelovao u pregovorima, rekao da se ne bi čudio da su kasnije svi ubijeni", pripovijeda Grahek-Ravančić i ističe da je najveći broj ljudi iz kolone pogubljen na teritoriju Slovenije.

"Kada govorimo o takozvanom 'Križnom putu', kako može zarobljenička kolona pružati oružani otpor? Moglo je biti pojedinačnog djelovanja, ako je netko pokušao pobjeći. General Basta je prilikom pregovora obećao da će se prema zarobljenicima ponašati prema međunarodnom humanitarnom pravu.

Naravno, rečeno je to samo forme radi. Ljudi su masovno likvidirani na pojedinim mjestima, a Slovenija je praktično kao država možda najveća masovna grobnica u ovom dijelu Europe", tvrdi povjesničarka i dodaje da su za pokolj znali svi i da su svi, uključujući Josipa Broza Tita, šutjeli.

Prema studijama Vladimira Žerjavića iz početka devedesetih, u Sloveniji je ubijeno 55 tisuća Hrvata, desetak tisuća Slovenaca i do 2 tisuće četnika. "U Rovu sv. Barbare je do sada evidentirano preko 3000 ljudi koji su živi zabetonirani u rudarsko okno. Zato se danas smatra realnim podatkom da je ubijeno 80-90 tisuća Hrvata."

"Povijest pišu pobjednici"

Grahek-Ravančić nadalje kaže da je Bleiburški pokolj za Jugoslavija bio tabu i da je službena historiografija sve prikazala kao konačni obračun s neprijateljem. "Interpretiralo se da su u koloni bili ratni zločinci i oni koji to zaslužuju. Nije bilo izrijekom tako rečeno, ali to djelovanje nije bilo upitno ni s moralnog, ni s vojnog, ni s pravnog aspekta. Pobjednici su ti koji pišu pravila u ratu. Prema njima, 15. svibnja sve je završilo i počelo je novo razdoblje," rekla je povjesničarka.

"Sumnjam da vrhovni zapovjednik Josip Broz nije znao za to jer je vremenski okvir prevelik, žrtve prebrojne da bi bila riječ samo o pojedinačnoj odmazdi. Organiziran je cijeli sustav logora na 'Križnom putu', angažirani su veliki kapaciteti. Popisa likvidiranih nema ili ih ne možemo dobiti, a razvidno je da su ljudi popisivani i razvrstavani prilikom ulaska u logore. Moguće je da su ti popisi u Beogradu, ali ni tamošnje kolege nisu došli do toga. Sumnjam da ćemo doći do dokumenata koji će nešto kardinalno promijeniti, ali i bez toga povjesničari znaju dovoljno da bi složili priču. Ona nije apsolutno jasna, ali niti jedan događaj u povijesti nije apsolutno jasan".

Povjesničarka se na kraju razgovora osvrnula i na činjenicu da je Bleiburg zimzelena tema dnevne politike i sugerirala da bi društvo zločin trebalo priznati bez obzira na ideologiju. "Kao društvo se moramo naučiti nositi s naslijeđem koje nije uvijek lijepo. Pa i Nijemci nemaju lijepo nasljeđe, ali se nose s njime. I onda taj zdravi stav treba ugraditi u udžbenike i literaturu da generacije koje neće imati bake i djede koji su u tome sudjelovali – imaju zdravi pogled na te događaje. Danas, nažalost, ne komemoriramo žrtve već opravdavamo ideologije, bilo da se radi o Bleiburgu, bilo da se radi o Jasenovcu, iako ih nikako ne želim staviti u isti kontekst. Politika mora zauzeti stav, a ne da taj cijeli prostor koristi za manipulacije“, ocijenila je Grahek - Ravančić