Foto: Interpol
Kadijević se ulozi saveznog sekretara za narodnu obranu (ministra obrane) bivše Jugoslavije našao uslijed njezine dezintegracije i prema riječima banjalučkog vojno-političkog analitičara Ostoje Barašina odlučio sudjelovati u nastojanjima da očuva federaciju.
"Kadijević je tragična figura tragičnog raspada SFRJ. On pripada generaciji koja je sudjelovala u formiranju te nesretne države i logično je bilo da je pokuša i očuvati. Kada promatramo ljude i događaje, moramo imati na umu i povijesni kontekst. On se u tom povijesnom trenutku zatekao na mjestu ministra obrane i smatrao se pozvanim da brani svoju zemlju. Tragično je to što on, a ni drugi koji su ju htjeli braniti, nisu znali kako da to naprave, kao što ni oni koji su se opredijelili za secesiju nisu izabrali najbolji način. Žurilo im se i nisu to htjeli odlagati bez obzira na posljedice. Na silu se odgovara silom i Kadijević je u tom smislu i reagirao, možda nedovoljno svjestan razmjera posljedica koje će uslijediti nakon ispaljenog prvog metka“, komentirao je Barašin za Deutsche Welle uz procjenu da bi u suprotnom Kadijević bio "osuđen od tadašnjeg sustava u ostatku Jugoslavije".
Maska za velikosrpske ciljeve
Ulogu preminulog generala drugačije vidi vojno-politički analitičar iz Sarajeva Đuro Kozar koji vjeruje da je Kadijevićeva borba za očuvanje teritorijalnog integriteta bila tek maska "iza koje se krila namjera formiranja 'Velike Srbije'".
Kozar kaže da je general bio poslušnik Slobodana Miloševića i da je u svrhu ostvarenja velikosrpskih ciljeva razoružao Teritorijalnu obranu BiH, ukinuo Komandu armijske oblasti u Sarajevu i njene ovlasti prenio u Beograd, a za zapovjednike korpusa bivše JNA (Jugoslavenska narodna armija) u BiH imenovao generale Srbe i Crnogorce.
"U proljeće 1991. godine na sastanku u Sarajevu Aliji Izetbegoviću je tvrdio da JNA neće dozvoliti da se rat iz Hrvatske prelije u BiH, a u isto vrijeme je iz magazina te iste vojske naoružavao članove Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića kako bi s formacijama JNA iz Srbije i Crne Gore sudjelovale u agresiji na BiH“, podsjeća Kozar za Deutsche Welle.
Ratni zločini u Dubrovniku i Vukovaru
Veljko Kadijević će u sjećanju Hrvata ostati urezan zbog napada na Dubrovnik i Vukovar, a zagrebački vojno-politički analitičar Davor Gjenero ocjenjuje da je njegova odgovornost za ratne zločine "neupitna".
"Hrvatska je Kadijevića optužila za napad na Dubrovnik i za agresiju na Vukovar. Činjenica je da je Kadijević odlikovao vukovarske krvnike Šljivančanina i Mrkšića, a da je Dubrovnik bio zapravo demilitarizirana zona i da nije bilo moguće čak niti logikom koju je agresor koristio, pravdati napade ugroženošću vojnih jedinica na tom području. Kadijević nije krio svoju urotničku protudemokratsku djelatnost, zahtjeve od Predsjedništva Jugoslavije da se provede krvavi vojni udar u tadašnjoj državi, niti svoje kontakte s generalom Jazovom i urotnicima u tadašnjem Sovjetskom savezu. Očito je da je 2001. godine bio svjestan da bi se proces u Haagu zbog vukovarskih zločina mogao proširiti i na njega, pa je zato potražio utočište kod svojih drugova u Moskvi"", rekao je Gjenero ne ustežući se da za pripremanje vojnog udara optuži kompletan vojni vrh bivše JNA. Analitičar pritom podsjeća i da je Kadijević sudjelovao u prvoj, najtežoj fazi agresije na Hrvatsku i da je nakon Sarajevskog primirja njegovu ulogu preuzeo "primitivniji i bestijalniji Blagoje Adžić".
Sam sebi napisao optužnicu
Kadijević je svoj stav o dezintegraciji Jugoslavije ponudio u knjizi objavljenoj usred rata s nazivom "Moje viđenje raspada" (1993.) u kojoj je pokušao opravdati djelovanje bivše JNA u Hrvatskoj i BiH.
"Tom knjigom Kadijević je sam sebi napisao optužnicu priznajući da su od JNA formirane tri vojske; Vojska Srbije i Crne Gore, Vojska Republike Srpske i Vojska tzv. Republike Srpske Krajine. Kompletan zapovjedni kadar u ovim vojskama vođen je u kadrovskoj evidenciji Generalštaba u Beogradu, odakle su dobivali plaće. U knjizi su izneseni i drugi detalji koji ukazuju na činjenice da je JNA devedesetih godina bila agresor na Hrvatsku i BiH, te da je jedan od kreatora te agresije bio i Kadijević", rekao je o logičkoj podlozi generala Kozar.
Postupak protiv Kadijevića zaustavila Carla del Ponte
Hrvatska je prvu optužnicu protiv Kadijevića podigla u studenom 1992. godine u Bjelovaru, drugu 2002. godine u Vukovaru, a treću je u svibnju 2006. godine ispisalo državno odvjetništvo u Osijeku.
Ministarstvo unutrašnjih poslova je nalog za njegovo uhićenje zbog "zločina protiv civilnog stanovništva i populacije" izdalo 21. ožujka 2007., a Interpol je međunarodnu tjeralicu objavio dva dana kasnije.
Kadijević je u međuvremenu zatražio i dobio politički azil u Rusiji, a Hrvatska je bez uspjeha zatražila njegovo izručenje.
Postupak protiv Veljka Kadijevića je prema bivšem djelatniku ICTY-a zaustavljen na zahtjev Carle del Ponte.