Foto: FAH, Index
Danijel Marušić, odjavna špica zadnje epizode Malog mista
PREDSJEDNIK Republike koji prima građane u problemima ima učinak otprilike kao panda u zoološkom vrtu. Ako imate hrpu problema, dođete ispred kaveza i vidite simpatično debelo stvorenje kako gricka svoj bambus - osjećat ćete se bolje. Tlak će vam se normalizirati. Čak ćete i te večeri bolje zaspati.
Otprilike tako djeluje i razgovor s predsjednikom u Hrvatskoj. Imate dojam da vas je netko važan
saslušao, da je pun suosjećanja i da će eto nešto pokušati, makar nema ovlasti. I zato je mjesto
predsjednika popularno. S druge strane, ako sjedite na mjestu predsjednika – osjećate se kao kralj. Imate raspored i gomilu ljudi koji se brinu samo i isključivo o vama. Od toga kada ustajete do toga kada jedete. Svi vam dolaze s osmjehom – makar vas i ne voljeli. Primate državnike. Ne koristite telefon, jer ako tko ima pričati s predsjednikom – najavi se tajnici i dođe. Imate svoj park za šetnju. Srne. Paune. I otočje za odmor.
Uglavnom, predsjednik Republike, za razliku od predsjednika Vlade i većine ostalih dužnosnika –
Ivo Josipović je bio najpopularniji političar. Jednako kao i prije njega Stipe Mesić. I kao što će biti
Kolinda Grabara Kitarović. Predsjednik Republike ima privilegiju biti najpopularniji političar. Svakoga prima. Sa svakim popriča. Popije kavu. Ima razumijevanja. Kaže da će pomoći u okviru svojih nadležnosti. A nadležnosti su nikakve, osim u slučaju da treba jurišati na dušmanina.
I svemu dođe kraj…
U demokraciji, običaj je da imate samo dva mandata - uveo je to pravilo još George Washington. S time da je Ivo Josipović otišao nakon prvog. Zašto, pisali su mnogi, pa nećemo o tome. Možda je tih pet godina predsjednikovanja Ive Josipovića najbolje sažeo Ante Tomić: "Pet godina je on bio predsjednik, a uspio se posvaditi samo s Miloradom Pupovcem." Pokušao se dakle svidjeti svima, a na kraju se nije svidio gotovo nikome.
Dan nakon izbora - pojavilo se naravno pitanje što raditi. Ako ste bili predsjednik Republike - zaista, mnoga radna mjesta, čak i ona elitna, nekako su ispod vašeg „ranga“. Saborski zastupnik? Pa već je bio puno više. Gradonačelnik? Tamo se družio s državnicima, sada bi trebao gledati gdje pušta voda. Ministar? Biti izravno podređen nekome drugome – nikako. Vratiti se na fakultet? To bi već imalo smisla. Voljeli Ivu Josipovića ili ne, on je kvalitetan profesor pravnih predmeta. Dodatno, i kompozitor. Čovjek koji svoj profesionalni posao zna dobro, voli i kvalitetno predaje (što se može provjeriti kod brojnih zagrebačkih pravnika).
No, čini se da je zov politike malo prejak - tako da Josipović pokušava ostati u visokoj politici. I to na definitivno najgluplji način. Osnivanjem stranke.
Idemo iskoristiti SDP, što ima veze što ne slažemo…
Ivo Josipović, koji je osobno jako govorio o "novoj pravednosti" čini se da je istu zaboravio u svom slučaju. Kaže za Mrežu TV: "Više manje sam već u izbornoj noći drugog kruga znao da se u SDP vratiti neću. Već se u mom mandatu vidjelo da je bilo ozbiljnih razlika u stavovima, ne sa članstvom SDP-a već s njegovim vodstvom."
Čekaj? SDP ti odgovara kada ti financijski i logistički pomaže kampanju, SDP ti odgovara kada ti njihovi članovi i aktivisti lijepe plakate, SDP ti odgovara kada ti sprema nastupe, koncerte i sve što uz kampanju ide, a u biti – ne slažeš se s njima? Kampanja na razini cijele države traži ogromne resurse (jedan od razloga zašto nove stranke ne prolaze).
Kampanju Josipoviću je odradio najvećim dijelom SDP, a on je, ako mogu dobro protumačiti izjavu, rezonirao otprilike u smislu: ako postane predsjednik dobro je, ako ne – odrekne ih se! To je jednostavno – nisko, podlo i jadno. Ako mu SDP nije odgovarao, što to nije rekao dva mjeseca prije kampanje? Iskoristiti i baciti. A da je dobio izbore, nesuglasje s SDP-om bi ostavio za sebe! Ovo je definitivno stav s kojim je zaslužio nadimak koji je uredno dobio – Loligo vulgaris, lignja.
Stranka umjerenog napretka u granicama zakona
I kako smo već rekli – ide Josipović u politiku. Već se i zna novo ime stranke, "Naprijed Hrvatska –
progresivni savez", jedno od onih novih populističkih imena koji ne govore ništa. Naravno, kao i već hrpa novih stranaka – lijevi centar. Kaže Josipović: "Bit će to stranka lijevog centra koja u sebi ima doktrinu progresivnosti, odnosno bit će to stranka usmjerena na reforme i napredak."
Wow! Ovo već uvelike podsjeća na Jaroslava Hašeka. Naime, kada su u proljeće 1911.. godine
raspisani dopunski izbori na praškim Vinohradima, među ekipom s kojom je Hašek pio u gostionici "Kod Zverine" (nekada su se to zvali boemi), rodila se ideja o osnivanju nove političke stranke. U pitanju je bila „Stranka umjerenog napretka u granicama zakona“, a Hašek je izabran za glasnogovornika i izbornog kandidata. Čini se da Josipović nije daleko od autora knjige „Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu“!
Još je veselije kada se vidi najava novih članova njegove stranke: saborski zastupnik Josip Kregar, liječnik Nikica Gabrić, odvjetnik Anto Nobilo, bivši ministar Ivica Pančić, redateljica Irena Škorić, aktivistica Rada Borić, ekonomist Velimir Srića koji je već svojevremeno rekao da se povlači iz politike…
I navodi Josipović nešto novo, pače i revolucionarno: "Ja sam ovog trenutka uvjeren da vodstvo SDP-a nije sklono ozbiljnim reformama koje predlažem, što je Zoran Milanović rekao čak i u kampanji, a to mi nije išlo u prilog." A što je ono onih pet godina mandata Josipović ozbiljnoga predlagao? Ili ga je sada, kada više nema moć išta napraviti, uhvatila ideja reformiranja, promijenio se karakter, obuzela ga stvaralačka i reformska energija? Postao veliki buntovnik, reformator, borac, nositelj progresivnih ideja nove ljevice, pardon, centar ljevice?
Pa ljudi moji, u tom navodnom vrhu nove stranke, ako su ova imena što ih mediji izlažu točna, nema niti jednog recimo tako pripadnika radnog naroda, onih koje neki lijevi centar treba štititi. Gotovo cijeli vrh buduće stranke sastavljen je od ljudi koji su svojom profesionalnom djelatnošću vezani za javni sektor i koji u 20-30 godina radnog staža nisu nikada osjetili što to znači kada plaća kasni! Tipična salonska ljevica, kakvu imamo na tone!
Kralj Ivo Josipović u izbjeglištvu
Nova stranka izlazi na izbore u svim izbornim jedinicama – računa se na uspjeh. Sam Josipović kaže: "Znate, netko nema ambicija osvojiti sve mandate, taj ne treba ići u politiku. Vidjet ćemo što ćemo dobiti, ali imamo dobre, vrijedne i velike ambicije."
Uspjeh? Da li itko osim Josipovića misli da je ovakva stranka, koja se gura na gužvu „lijevog centra“, prepuna već iskorištenih bivših i ne baš uspješnih političara – sposobna za išta? Pa nisu se još ni osnovali, a djeluju već ofucano, staro i jadno, osim logotipa koji djeluje, recimo tako, potentno.
Ivo Josipović se trenutno može usporediti samo s prognanim kraljem koji je izgubio svoju zemlju.
Netko tko je imao vlast, ugled, kome se dolazilo na primanja – i sada nema više ništa. Tugaljivo gleda iz izbjeglištva i stvara neku svoju izbjegličku vladu, gradeći dojam da se ništa nije važnoga dogodilo, da će stvari biti kao što su nekada bile. Sjetiti ćete se takvih likova iz povijesnih udžbenika ili rubrika „okrunjene glave“ iz raznih časopisa. Raseljeno plemstvo koje glumi da je još nešto, radi lažne parade, dijeli ukinute ordene, nosi uniforme koje su još samo za muzej… Nikada se neće vratiti i nikada stvari neće biti kakve su bile.
Ivo Josipović, umjesto da se politički angažira na nekoj općoj razini, udrugom, think-tankom ili nekom slično nepolitičkom organizacijom – uhvatio se politike vulgaris. One jednostavne, dnevne politike kako ući u Sabor novom strankom. Za što nema ni potencijala ni mogućnosti ni općenito neke šanse. Glasovi koje je dobio na izborima za predsjednika – uglavnom nisu bili radi njega, nego su bili glasovi protiv njegovih protukandidata i glasovi stranaka koje su ga podržavale. Svoju veliku popularnost na kojoj temelji novu stranku i hipotetski uspjeh na izborima Ivo Josipović je umislio. Šteta, jer mogao je na pametniji način pomoći Hrvatskoj.
Ukratko, u dosta popularnoj hrvatskoj sportskoj disciplini "od uglednog političara do političkog
redikula“, dobili smo novog pobjednika: prof. dr. sc. Ivo Josipović je uspio u tri mjeseca doći od uloge uglednog i cijenjenog predsjednika Republike do potpunog političkog izgnanika i redikula sa ruba političke scene.
Neka mu je u životu sa srećom, i želimo da napiše i novih pravnih knjiga i glazbenih dijela – ali
margine hrvatske politike na koje se upravo svrstava, svakako mu spadaju u gluplje životne poteze. I zato što se politike tiče, možemo mu poručiti samo: „Adio i nikada više!“