Pismo jednog liječnika: Uvaženi profesore, gospodine ministre, zar stvarno možete navečer spavati mirno?

Foto: Dragan Matić/Cropix

U CIJELOSTI objavljujemo reakciju jednog liječnika na štrajk i na izjave ministra Ostojića:

Radim kao liječnik specijalist u kliničkom bolničkom centru, nije bitno kojem, i jučerašnji dan na poslu proveo sam ne radeći gotovo ništa. Upravo su smiješne laži ministarstva i od strane ministra postavljenih ravnatelja bolnica, koji iznose brojke odaziva štrajku od oko 15-20% zaposlenih. Naša klinika, najveća u KBC-u po broju kreveta, djelovala je pusto, kao da je vikend. Nije se moglo po hodnicima vidjeti ni bolesnike niti liječnike ili sestre. No, dio osoblja nije radio jer nije bilo bolesnika, koji su najvećim dijelom odlučili ostati kod kuće, a ne jer svi čvrsto vjeruju u smisao borbe za svoja prava. Hrvati su pasivni, kukavice, nemamo ni djelić onog odlučnog i hrabrog duha kojeg imaju neki drugi narodi (primjerice Francuzi, gdje se vlast boji naroda, a ne obrnuto kao kod nas).

Bolesnici su zakinuti za dosta toga, a situacija je sve gora i gora!

Ono što me u cijeloj priči o štrajku smeta (osim činjenice da ga organiziraju i vode ljudi nedorasli tom zadatku, i da ni sada nismo složni već dio liječnika bojkotira štrajk), jest letargija kolega liječnika po pitanju jedne druge vrlo bitne stvari. Nitko, ali nitko ne izlazi u medije s činjenicom da je u zadnje vrijeme mjesečni limit na razini odjela i zavoda drastično smanjen. Svako malo se u umanjuje za 5, 10, 20%. Ranije je bio na granici podnošljivog, no sada je već daleko ispod. Nedostaje lijekova i nedostaje materijala, pogotovo onih stvari koje su skuplje (pod skuplje ne mislim na nekakav luksuz, već i dalje na neophodne stvari, koje nemaju jeftiniju zamjenu - rezervni antibiotici, novija kemoterapija, biološka terapija, ugradbeni materijal, pribor..). A to se onda uskraćuje bolesnicima, koji su već ionako bili zakinuti za dosta toga.

E sad, meni nije jasno kako se nitko glasno ne buni oko tih stvari, kako se dopušta da se veliki državni novci i dalje suludo rasipaju na razno razne stvari, kradu, isplaćuju ljudima kojih na poslu nikad ni nema ili ne rade ništa itd., a zdravlje ljudi se rezanjem troškova ugrožava? Ovo nije nekakva prazna floskula, ovdje mislim na konkretne primjere ugrožavanja zdravlja zbog neimaštine u bolnicama, koje nažalost gledam svaki dan. Pa valjda bi po logici zdravstvo i školstvo kao nekakvi stupovi društva trebali zadnji biti srezani, kad se već sve ostalo pokušalo da do toga ne dođe.

E vidite, o tome se uopće ništa ne govori, a to je strašan problem, koji na kraju i ako ćemo gledati samo sa stajališta nas liječnika koji se sada štrajkom borimo za nekakvo poboljšanje kvalitete svog života, svakodnevno dodatno ubija volju na poslu i tjera te da se osjećaš loše, jednako kao i neke druge stvari koje se u ovom štrajku puno spominju. Još jedna stvar o kojoj se slabo govori jest činjenica da je već duže na snazi zabrana zapošljavanja u bolnicama, što znači da se umirovljeni ili na drugi način izgubljeni liječnik ili sestra ne smiju zamijeniti nekim novim. Zbog toga masa mladih liječnika koji tek trebaju dobiti prvi posao najozbiljnije planira otići iz Hrvatske. A brojke pokazuju da liječnika nedostaje, i da ćemo ih uskoro morati uvoziti s istoka.

Kolege iz sindikata, komore i ostalih struktura po kojima se šepurite jer vaš stručni i životni interes ne nalazi konkretnijeg i pametnijeg posla, gdje ste?

Uvaženi profesore, gospodine ministre, znam da je samo nebo granica vašim životnim ambicijama, ali zar stvarno možete navečer spavati mirno znajući da ste baš do te mjere okrenuli leđa sustavu iz kojeg ste ponikli, bolesnicima koje ste svakodnevno gledali po bolnici, kolegama i studentima kojima ste propovijedali nekakvo elitno zdravstvo kojim ćemo se približiti Europi?

Dragi sugrađani, do kada ćemo samo kukati, pametovati i pljuvati po drugima, a ne činiti ništa?

Lijepi pozdrav