"OVO JE previše da bi bilo slučajno".
Anonimni dužnosnik hrvatske Vlade koji je to izjavio u današnjem Jutarnjem listu nije mislio na skandalozne mailove u kojima ministri kadroviraju, interveniraju ili namještaju natječaje.
Referirao se tek na činjenicu da ti mailovi gotovo redovito izlaze u javnost.
I zato će Vlada, prema pisanju Jutarnjeg, istražiti cure li informacije zbog neopreza njihovih kadrova ili su možda suočeni s onim što se u Hrvatskoj opisuje kao paraobavještajno podzemlje.
Vlada tako više ne bi bila krivac, nego žrtva.
Ne bi više bio problem to što ministri rade svinjarije, nego što te svinjarije izlaze u javnost.
Špijunska saga M. Holy
Sjetimo se samo što je Mirela Holy sve izvodila kako bi skrenula pažnju javnosti sa sadržaja njezina skandalozna mailu predsjedniku Uprave Hrvatskih željeznica. Prvo se žalila na povredu privatnosti, onda je tvrdila da joj je netko kopao po računalu, zatim je prijetila da će podnijeti kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, da bi na kraju u svoju malu špijunsku sapunicu upetljala i Čačićevu PR-ovku i urednika HTV-ova Dnevnika.
Okosnica te njezine urote svodila se na pitanje zašto je njezin sporni mail iscurio u javnost nakon čak četiri mjeseca. Nije se, međutim, čudila kako je sličan mail Radimira Čačića iscurio u medije nakon tri mjeseca.
Čačićevo neuspješno lobiranje
U njemu je potpredsjednik Vlade (bezuspješno) inzistirao da se njegova stranačkog kolegu ugura u resor za koji navodno nije bio kvalificiran, a koji je - najvažnije od svega - pripadao SDP-u.
A sada je, pak, u javnost iscurio mail Krunoslava Šamsa koji teško kompromitira ministra prometa Sinišu Hajdaša Dončića. I umjesto da se Vlada posipa pepelom, ispriča javnosti, a možda i smijeni upletene ministre, ona se u javnosti predstavlja kao žrtva paraobavještajnog podzemlja.
Zataškavanje tragova
Drugim riječima, nije više bitno što u mailu piše, nego kako je taj mail dospio u javnost. A to se u petparačkim krimićima zove zataškavanje tragova.
Ministri smiju raditi što god hoće, dokle god je to skriveno od javnosti. Tek kad izađu u medije, postaju gadosti. Za koje nisu krivi "dobronamjerni" ili "politički neiskusni" ministri ili pomoćnici, nego oni koji su uvijek krivi za sve - zločesti hadezeovci.
Račanovi i Josipovićevi špijuni
Još od Račanove vlade pojam paraobavještajnog podzemlja služio je kao opravdanje za sve ljevičarske marifetluke. Zatim ga je usvojio Ivo Josipović koji je u predsjedničkoj kampanji tvrdio da mu obavještajno podzemlje smješta, što mu je omogućilo da u svoju političku obranu upregne druge snage: prvo ga je Mesićev savjetnik Saša Perković aktivno štitio od špijuna u izbornoj kampanji, a zatim je na sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost novi šef države upozoravao kako paraobavještajno podzemlje o njemu širi laži u javnosti.
Sada je to isto (ili možda neko drugo?) paraobavještajno podzemlje krivo što je Hajdaš Dončić imenovao svog čovjeka prije nego što je okončan natječaj. Za kojeg smo od Vlade saznali da je ionako bio fiktivan.
I umjesto da se zabrine zbog gafova koji se "prečesto događaju da bi bili slučajni", Vlada se bavi "neoprezom njihovih kadrova" (sic!) i sakriva njihove gafove iza "paraobavještajnog podzemlja".
Špijuni ili zviždači
Za koje, usput budi rečeno, još nismo čuli da širi lažne mailove. Svaki do sada objavljeni bio je autentičan. I baš svaki je bio u interesu javnosti. Da ih ne nazivaju "paraobavještajcima", usudili bismo se pomisliti da se ovdje radi o "zviždačima".
A onda bismo potražili odgovor na jedno naivno pitanje: čime bi se svi ti špijuni bavili kad ministri ne bi radili svinjarije?