KOČIJAŠI
Živim u mirnoj zemlji među totalno opuštenim ljudima. Raduju ih sitnice koje ipak život znače. U megamarketima znaju naletjeti na “akciju”. Za samo pet kuna možeš kupiti pola kilograma ružičastog akcijskog mesa. Pred tri sam godine bila u Petrinji. Radnici iz Gavrilovića ispričali su mi da u svojim pogonima zaleđeno argentinsko meso staro četrdeset godina pretvaraju u “hrvatsko”. Zlobnici? Lažljivci?
Šećeraši će morati plaćati inzulin. Bolesnici od raka neće uskoro moći dobivati kemoterapiju, država mora vratiti dugove, pa će se liječiti ružičastim trakicama koje će na reveru sakoa nositi teve spikeri. Gledam Riječane i Riječanke, moje sugrađane. Svatko od bolesnih prije nego uđe u jednu od riječkih “bolnica” obavezno napiše oporuku. Šanse da nakon operacije preživi jednake su nuli.
Sepsu ćeš prije dobiti u bolnici nego da se ranjen daviš u septičkoj jami. Žohari, štakori, kreveti iz zlatnog doba Marije Terezije, toaletni papir u bolničkom veceu već je godinama mislena imenica. Pa ipak nikome ne pada na kraj pameti da zaurla kako bi tristo tisuća građana moralo imati bolnicu koja baš ničim neće podsjećati na štalu.
Našim učiteljima u školama koje se ruše ploča i kreda su iz raja izašle. Pijani i drogirani učenici mlate ih kad im se digne jer znaju da imaju posla sa bijednicima bez ikakvih ljudskih prava. Sirotani se žale ispod glasa ali ako im država plati autobusnu kartu za put od rupe u kojoj žive do rupe u kojoj rade… Puna šaka hrvatskih dlaka.
A kultura u Hrvata? Hrvatska ima pet nacionalnih kazališta. Kad se za sve njih plati grijanje, hlađenje, uprava i astronomski honorari trendi režisera koga briga što glumci i glumice kruh nasušni zarađuju u sapunicama. Izdavači se na krv i nož međusobno bore kako steći pravo na prodaju udžbenika. Jebeš lijepu i manje lijepu književnost.
Mediji su pred kolapsom, osim državnih koje spašavaju predstečajne nagodbe. Svaka politička opcija ima svoje sluge od papira. Hrvatska teve je javni servis onoliko koliko je to država. Hrvatskoj teve i državi živo se jebe za javni interes. Naša elita vrlo dobro zna s kim ima posla, zato ne osjeća ni najmanju potrebu da bude pristojna.
Upravo su im stigli najnoviji Audiji koji masiraju, griju guzicu a na zadnjim sjedištima možeš i kresnuti komada dok se voziš prema nekoj poplavi ili staračkom domu u raspadanju u kome će ti starice zapjevati, Lijepa naša domoviiiiiina… Jovanović, ministar obrazovanja i još nečega hladno izjavljuje da je normalno to što će se voziti u Audiju, neće, valjda, na posao odlaziti “kočijom”. A zašto Jovanović odlazi na posao?
U nama je problem. Oduševljeno smo krenuli u Domovinski rat koji nam je Domovinu lansirao ravno u kurac. Nikad se nakon rata nismo upitali: zašto smo u kurcu, tko nas je odveo u kurac, zašto mislimo da je gnječenje u kurcu ostvarenje našeg tisućuljetnog hrvatskog sna.
Danas je Hrvatu i Hrvatici sa najžešćim posebnim potrebama jasno da mora stegnuti pojas da bi Hrvatska mogla vratiti dug ako se misli opet zadužiti i kupiti tisuću Audija.
Vozit će se u najnovijim Audijima? Ej, te bi moćne, brze mašine i nama mogle pomoći. Stanimo uz rubu neke od autocesta koje ćemo uskoro pokloniti onome tko da najveću proviziju pa skočimo pod kotače. Bolje da nas ubije audi nego trulo meso iz marketa.
Preko dvadeset godina živimo u bordelu. Četiri milijuna Hrvata i Hrvatica misli da je biti kurva sudbina a ne izbor.
Vedrana Rudan, rudan.info