Hod kroz minsko polje pod neprekidnim nadzorom ruskih dronova bio je najstrašniji dio misije za 22-godišnjeg pješaka Mikolu. U posljednjim danima iscrpljujuće bitke za Pokrovsk i Mirnohrad, ključne gradove u Doneckoj oblasti, svaki korak na putu do bojišnice postao je borba za goli život.
"Ako staneš, mrtav si", sažima Mikola, vojnik umornog pogleda i tamnih podočnjaka, za Kyiv Independent.
Mirnohrad, smješten samo pet kilometara od Pokrovska, ključnog logističkog čvorišta, našao se na udaru žestokih ruskih ofenziva od jeseni 2025. godine. Pokrovska bojišnica postala je poprište najintenzivnijih borbi nakon što je Rusija krajem prošle godine pojačala napade s ciljem zauzimanja grada koji cestovnim i željezničkim pravcima povezuje sjeverni dio Donecke oblasti s važnim gradovima na zapadu, poput Dnjipra.
Pritiskom sa sjevera, istoka i juga, ruske snage postupno su zatvarale obruč oko ukrajinskih branitelja, provodeći sporu i skupu operaciju s ciljem presijecanja opskrbnih ruta i prisiljavanja na povlačenje.
Prema Emilu Kastehelmiju, analitičaru finske Black Bird Grupe, čini se da je Rusija potisnula ili eliminirala posljednje skupine ukrajinskih pješaka iz Pokrovska i Mirnohrada. Iako je situacija na rubovima gradova vjerojatno još uvijek kaotična, borbe su uglavnom završene, a ruske snage aktivno rade na konsolidaciji svojih položaja.
"Iako su Rusi zauzeli ova urbana područja, iscrpljujuće borbe će se najvjerojatnije nastaviti, bez brzih promjena s bilo koje strane", rekao je Kastehelmi. Neovisna ukrajinska promatračka skupina DeepState na svojoj je karti danas označila Mirnohrad kao okupiran, dok ukrajinska vojska još nije službeno komentirala sudbinu grada.
Stvarnost na terenu je sumorna, a posebno je težak dugi pješački put do položaja. Vojnici kažu da se lako izgubiti jer zapovjednici gotovo svaki put moraju planirati nove rute. "Kad smo išli prema položajima, nije bilo teško hodati - bilo je teško pomiriti se s tim da se možda nećeš vratiti živ jer je putem bilo puno naših mrtvih", kaže Mikola, pripadnik 38. brigade marinaca, porijeklom iz Hersona.
U borbi, kaže, panika može biti smrtonosna. Jedan pogrešan potez može otkriti lokaciju ruskim dronovima koji neumoljivo nadziru teren. "Ako jedna osoba počne paničariti, to može ubiti cijelu grupu", objašnjava Mikola. Do danas ne zna sudbinu šestorice svojih prijatelja s kojima je izgubio radio vezu dok su se za Novu godinu vraćali s položaja. Vode se kao nestali jer njihova tijela nisu pronađena.
Posljednja misija, koja je trajala dva mjeseca do prosinca 2025., bila mu je noćna mora. Jedan stariji suborac je ubijen, a drugi ranjen jer se nisu mogli dovoljno brzo kretati da izbjegnu dronove. Ranjenog ga je odvukao do točke za evakuaciju i predao koordinate za poginulog suborca.
Planiranje ruta za ulazak i izlazak s položaja postalo je najveći izazov jer ruski dronovi nadziru sve prilaze Mirnohradu. Zamjenik zapovjednika bojne u 38. brigadi marinaca, s pozivnim znakom "Webster", kaže da pokušava birati maglovite dane ili kratke trenutke kada je ruska pažnja usmjerena na drugi dio bojišnice.
Vojnici obično dobiju nekoliko mogućih ruta, jer Rusi miniraju staze čim primijete da se koriste ili ih uništavaju topništvom i navođenim zračnim bombama (KAB), objašnjava Valentin, zapovjednik voda iz 25. zračno-jurišne brigade. Proširenje "zone ubijanja" na otprilike 30 kilometara onemogućilo je dolazak vozilima blizu položaja, prisiljavajući pješake da svaki put idu pješice.
A dolazak na položaj tek je početak. Vojnici moraju braniti svoje točke od neprekidnih ruskih napada. U urbanim borbama obje strane koriste napuštene zgrade kao zaklon od dronova. "Ima dronova, ima gadova", kaže Mikola, misleći na Ruse.
"Moraš se brzo kretati da te ne pronađu ni jedni ni drugi." Najveći strah izazivaju zračne bombe KAB, koje s lakoćom pogađaju i višekatnice, ostavljajući vojnike zarobljene pod ruševinama.
Kada je u jesen 2025. stigao na periferiju Mirnohrada, Mikolin prvi zadatak bio je pretvoriti dvokatnicu u borbeni položaj. Svaki pokret morao je biti proračunat kako bi izbjegao dronove. Nije smio dirati vanjski izgled kuće, ali je unutra postavio namještaj, poput polica, ispred prozora kao zaštitu od gelera. Rusi, kaže, često napadaju u mraku ili po magli.
Upravo je magla posebno opasna jer otežava uočavanje neprijatelja. Sjeća se kako je nekoliko ruskih vojnika čekalo u susjednoj kući, udaljenoj samo 10 metara, sve dok nije primijetio stariju mještanku kako razgovara s njima i tako im otkrila položaj. "Ako je magla, oni samo sjede tiho i čekaju da stignu ostali", kaže Mikola.
Život na položaju ovisio je o broju ruskih dronova. Nekim danima jedva je smio proviriti kroz vrata, dok je drugima mogao patrolirati područjem i prikupljati zalihe. Poznavanje terena pomoglo mu je da pronađe zaklon. Čak je i trčanje do tankih grana drveća, koje jedva pružaju zaštitu, bolje nego ne činiti ništa.
Jednom prilikom, ruski dronovi uočili su njega i suborca kako pucaju na ruske snage. Odmah su napustili kuću. Ubrzo nakon toga, udar bombe KAB sravnio je zgradu sa zemljom. "Moraš kontrolirati svoje osjećaje", zaključuje Mikola, "jer ako to ne učiniš, možeš poginuti."