Dr Suzanne Riggs i njezini kolege iz Dječje bolnice Hasbro u mjestu Providence u Rhode Islandu ispitivali su rad srca kod 36 djevojaka u dobi od 11 do 18 godina koje su hospitalizirane zbog neishranjenosti izazvane anoreksijom. Dok su uređaji mjerili rad srca i njihov metabolizam, djevojke su vježbale na sobnome biciklu simulirajući vožnju biciklom uzbrdo. Vježbu bi prekidale kad su se previše umorile.
Trideset i tri posto pregledanih djevojaka, uključujući i one koje su prije toga svakoga dana vježbale po nekoliko sati, imaju umjereno ili jako oslabljeno srce.
Osoba koja nema problema sa srcem pri vožnji biciklom u određenom bi trenutku dosegnula svoj maksimalni učinak. Prije dosezanja maksimalnoga učinka proteklo bi određeno vrijeme, potrošnja kisika na vrhuncu vježbe bila bi velika, a prijelaz s aerobnog na anaerobni metabolizam potrajao bi dulje vrijeme. Osim toga, srce normalne osobe imalo bi dosta snage za vježbu.
Anoreksične djevojke brzo bi dolazile do svojeg (niskog) maksimalnog učinka, uz potrošnju malih količina kisika, a prijelaz na anaerobni metabolizam dogodio bi se vrlo brzo, što znači da imaju vrlo slabu toleranciju na povišeni broj otkucaja srca.
Dr. Riggs primijetila je i da djevojke s najslabijim srcem nisu nužno i najmršavije djevojke. "To su bile djevojke koje su u najkraćem vremenu najviše izgubile na tjelesnoj težini", naglašava dr. Riggs ujedno pozivajući znanstvenika da provjere njezine rezultate obavljanjem dodatnih istraživanja.