Kada je 15-godišnji Saša Krajnjuk proučavao fotografiju koju su mu predali ukrajinski istražitelji, odmah je prepoznao dječaka odjevenog u rusku vojnu uniformu. Tinejdžer koji sjedi za školskom klupom ima oznaku ruskog rata Z utisnutu na desnom rukavu, obojenu u crvenu, bijelu i plavu boju ruske zastave.
Ali dječak se zove Artem i on je Ukrajinac. Saša i Artem bili su među 13 djece koju su u rujnu prošle godine naoružani i maskirani ruski vojnici odveli iz njihove škole u Kupjansku na sjeveroistoku Ukrajine. Uvedeni u autobus uz povike "brzo!", nestali su potom tjednima bez traga, piše BBC.
Kad je djeci, koja sva imaju posebne obrazovne potrebe, konačno dopušteno da se jave kući, bilo je to iz mjesta smještenog mnogo dublje u unutrašnjosti okupiranog teritorija.
Samo je osmero djece vraćeno
Da bi ih vratili, njihovi su bližnji bili prisiljeni na naporna putovanja tisućama kilometara u zemlju koja im je objavila rat. Samo je osmero djece dosad vraćeno iz Perevalska, a Artem je bio jedan od posljednjih koje je njegova majka dovela ovog proljeća.
Kad je BBC-jeva novinarka Sarah Rainsford telefonom dobila ravnateljicu škole, ona nije vidjela nikakav problem u odijevanju ukrajinske djece u uniforme osvajačke vojske.
"Pa što? Što ja tu mogu učiniti? Što to ima sa mnom?", uzvratila je Tatjana Semjonova.
Rainsford je uzvratila da Z simbolizira rat protiv domovine ove djece. "Pa što? Kakvo je to pitanje? Nitko ih ne tjera", ponavljala je ravnateljica.
Pregledavajući internetsku stranicu specijalne škole Perevalsk, Rainsford je pronašla Artemovu fotografiju. Snimljena je u veljači 2023., godinu dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, na satu povodom obilježavanja Dana branitelja domovine.
Lekcija je bila posvećena učenju "zahvalnosti i poštovanja" prema ruskim vojnicima. Pokušala je o tome razgovarati s ravnateljicom, ali se telefonska linija naglo prekinula.
Traženi ratni zločinac
Za Ukrajinu je priča o specijalnoj školi u Kupjansku dio rastućeg broja dokaza protiv Vladimira Putina kao osumnjičenika za ratne zločine. Međunarodni kazneni sud (MKZ) izdao je u ožujku nalog za uhićenje ruskog predsjednika, optužujući njega i dječju pravobraniteljicu Mariju Lvovu-Belovu za nezakonitu deportaciju ukrajinske djece.
Rusija inzistira na tome da su njezini motivi isključivo humanitarni, te da djecu evakuira kako bi ih se zaštitilo od opasnosti. Visoki ruski dužnosnici preziru optužnicu MKZ-a, čak prijeteći osvetničkim uhićenjima protiv predstavnika suda.
MKZ nije javno objavio detalje svog slučaja, kao ni Ukrajina, ali dužnosnici u Kijevu tvrde da je više od 19.000 djece odvedeno iz okupiranih područja nakon početka invazije. Mnoga su djeca došla iz posebnih domova i internata.
BBC je istražio nekoliko slučajeva, uključujući specijalnu školu u Oleškiju u južnoj Ukrajini, te otkrio da su ruski dužnosnici u pravilu uložili minimalan ili nikakav napor da pronađu rodbinu djece. Ukrajinskoj djeci često se govorilo da se nemaju kamo vratiti i bila su podvrgnuta različitim stupnjevima "patriotskog" ruskog obrazovanja.
Pojedinosti i nijanse variraju, jer u ratu ima kaosa, ali i zle namjere. Međutim, postoji i jasna, prevladavajuća ideologija: Rusija na čelu s Vladimirom Putinom otvoreno sve i svakoga u okupiranim područjima Ukrajine proglašava svojim, uključujući i djecu.
Sašina priča (Kupjansk, sjeveroistočna Ukrajina)
Saša je visok i sramežljiv dječak s dugim šiškama koje voli zagladiti poput svakog samosvjesnog tinejdžera. Prisilno odvajanje od obitelji uznemirujuće je za svako dijete. Za nekoga ranjivog poput Saše, to je bilo duboko uznemirujuće. Njegova majka Tetjana Krajnjuk kaže da je još uvijek povučen, mjesecima nakon što su se ponovno ujedinili. Ovaj 15-godišnjak ima čak i sijede vlasi zbog stresa.
Sada žive u gradu Dinklageu na zapadu Njemačke kao izbjeglice. Saša nakon škole uglavnom leži na krevetu i igra se na mobitelu. No, vrlo se jasno sjeća trenutka kada su ga ruski vojnici odveli.
"Da budem iskren, bilo je strašno. Nisam znao kamo će nas odvesti", priznaje Saša tihim glasom, trljajući ruke po bedrima.
Na pitanje je li mu nedostajala mama, on dugo zastaje, kaže da mu je previše mučno prisjećati se toga i pita može li promijeniti temu.
Prije rata Saša je išao u specijalnu školu u Kupjansku u sjeveroistočnoj Ukrajini. U školi bi boravio tijekom tjedna, vraćao se kući vikendom, ali kada je Rusija izvršila invaziju u veljači 2022. godine, veći dio regije Harkiv bio je odmah okupiran i Tetjana je svog sina zadržala kod kuće radi sigurnosti.
Kako se bližio rujan, okupacijska uprava počela je inzistirati da se sva djeca vrate u školu, sada po ruskom nastavnom planu i programu. Isti pritisak postojao je u svim okupiranim područjima. Često su učitelji iz Rusije mijenjali dotadašnje koji su odbili surađivati.
Tetjana nije željela poslati Sašu natrag, ali tinejdžeru je bilo dosadno nakon sedam mjeseci u njihovom selu, pa ga je 3. rujna odvezla u Kupjansk. Nekoliko dana kasnije ukrajinske snage pokrenule su munjevitu operaciju ponovnog preuzimanja regije.
"Čuli smo buku kilometrima daleko. Grmljavinu. Zatim helikoptere i pucnjavu. Bio je to užasan zvuk. Zatim sam vidjela tenkove i ukrajinsku zastavu", prisjeća se Tetjana.
Nije mogla kontaktirati sina, bila je izbezumljena. "Kad smo došli do škole, ostao je samo domar. Rekao je da su djeca odvedena i da nitko ne zna gdje su", kaže Tetjana za BBC.
10 do zuba naoružanih ruskih vojnika uletjelo u školu i odvelo djecu
Jedan je učitelj vidio što se dogodilo tog dana, kada je čak 10 do zuba naoružanih ruskih vojnika uletjelo u školu.
"Nije im bilo stalo da uzmu bilo kakve dokumente ili kontaktiraju roditelje. Samo su djecu strpali u autobus s nekim izbjeglicama i otišli", rekao je Mikola Sezonov.
Rainsford piše kako se u takvi slučajevima Rusija brani da je samo sklanjala djecu od opasnosti.
"Živio sam pod ruskom okupacijom i znam razliku između onoga što oni govore i onoga što sam vidim kroz prozor", bio je odgovor učitelja.
Šest tjedana nije bilo riječi o djeci.
"Plakala sam svaki dan, zvala dežurnu liniju i rekla im da sam izgubila sina te pisala policiji. Pokušali smo ga pronaći preko volontera", kaže Tetjana.
Prošao je cijeli mjesec prije nego što je prijatelj uočio video na društvenim mrežama početkom rujna 2022. Video ukazuje da je 13 djece iz specijalne škole u Kupjansku premješteno na istok u sličan objekt u Svatove, koji je još uvijek pod kontrolom Rusije.
Dva tjedna nakon toga Tetjana je dobila poruku: Saša je u specijalnoj školi u Perevalsku i njegova mama može nazvati da razgovara s njim.
"Bio je sretan što me čuje, naravno. Ali bio je uplakan. Rekli su mu da mu je kuća uništena i bojao se da ni nas više nema", prisjeća se Tetjana trenutka njihovog razgovora.
Komunikacija s područjima teških borbi nije laka, ali djeca iz Kupjanska prošla su kroz tri ustanove prije nego što je itko pokušao doći do bilo koje rodbine.
"Nije bilo nikakve komunikacije. Samo iz Perevalska i to ne odmah. Mislim da su to namjerno učinili", kaže Tetjana.
Njezinim mukama tu nije bio kraj.
Morala bi osobno vratiti Sašu kući, ali izravan je put prelazio liniju bojišnice. Umjesto toga, Tetjana je putovala iz Ukrajine kroz Poljsku i Baltik prije nego što je pješice prešla u Rusiju, gdje ju je Služba sigurnosti FSB-a potom ispitivala o pokretima ukrajinskih trupa.
Nije imala što reći.
"Bio je mrkli mrak"
"Bio je mrkli mrak, bile su tu neke kontrolne točke, maskirani ljudi s oružjem. Bila sam toliko uplašena da sam popila tablete za smirenje", sjeća se Tetjana ostatka putovanja u okupiranu istočnu Ukrajinu.
Imala je još jedan razlog za strah. Do tada je Rusija otvoreno odvodila djecu iz domova na okupiranim područjima i smještala ih u ruske obitelji.
Telegram kanal dječje pravobraniteljice prepun je videa na kojima se vidi kako ispraća grupe ukrajinske djece preko granice, gdje zbunjenu djecu pred kamerama dočekuju ruski udomitelji s darovima i zagrljajima.
BBC je zatražio intervju s Marijom Lvovom-Belovom, ali nije bilo odgovora. No, poruka iz svih njezinih postova je jasna: Rusija je na pravednoj strani onoga što još uvijek odbija nazvati rata. Rusija tvrdi da spašava ukrajinsku djecu.
U vrijeme kada je Saša nestao iz Kupjanska, Vladimir Putin je već izmijenio zakon kako bi ukrajinskoj djeci olakšao dobivanje ruskog državljanstva i posvajanje. Krajem rujna najavio je aneksiju četiri regije Ukrajine, uključujući Luhansk gdje se tada nalazio Saša.
U javnosti i na internetu, Marija Lvova-Belova više puta je djecu u tim regijama nazivala "ruskom". Sama je posvojila tinejdžera iz Mariupolja, objavivši slike s njegovom novom ruskom putovnicom.
"Bojala sam se da nikad neću pronaći Sašu ako ga odvedu u Rusiju. Bojala sam se da će biti stavljen u udomiteljsku obitelj. Kakve veze imaju naša djeca s ičim? Zašto su nam to učinili? Možda samo da nam nanesu bol, kao i sa svim ostalim", kaže Tetjana.
Kad je napokon stigla u Perevalsk, nakon iscrpljujućih pet dana na putu, Tetjana je čvrsto zagrlila svog sina. Saša nije rekao ni riječi. Plakao je od sreće.
Danilova priča (Herson, južna Ukrajina)
Šest mjeseci se Alla Jacenjuk osjećala kao da dio nje nedostaje. Kad je spakirala svog 13-godišnjeg sina u kamp na Krimu, mislila je da Danilo ide na dva tjedna na more. To je trebao biti odmor od ratnog stresa, druga su djeca iz Hersona bila u kampu i vratila se, tako da Alla nije bila zabrinuta.
Osim toga, njihov je grad bio okupiran od samog početka invazije i do listopada 2022. počela je misliti da će Rusija zauvijek kontrolirati Herson, iako to nije željela.
Ali nekoliko dana nakon što se Alla rastala s Danilom, službenici odgovorni za njega objavili su da se djeca neće vratiti. Rusi su se počeli povlačiti iz Hersona. Ako roditelji djece žele da se ona vrate, rečeno im je da dođu po njih.
Alla je molila regionalnu upravu, ali joj je rečeno da će djecu vratiti samo "kada Herson ponovno bude ruski". Zvala je tužiteljstvo na Krimu, no oni su inzistirali da po Danila mora doći sama. I tako je tjednima Alla uvjeravala sina da dolazi po njega, iako je tek pokušavala smisliti kako.
Udaljenost od Hersona do Jevpatorije je kratka, ali izravnu rutu zatvorila je ruska vojska, a daleko duža ruta kroz Zaporižja bila je preopasna. "Bilo je manje od 5% šanse da se sigurno stigne tamo i vrati", rečeno je Alli.
Također bi joj trebalo oko 1500 dolara za vozača, kao i ishođenje putovnice i sve papirologije koju su Rusi tražili da se dokaže njezina veza sa sinom. Alla je već počela očajavati kada je Danilo rekao da službenici u njegovom kampu prijete da će djecu staviti pod skrb ako njihovi roditelji ne požure.
"Djeca su nas u panici zvala i govorila da ne žele završiti u domovima. A Rusija je ogromna! Gdje bismo ih onda pronašli?", uznemirila se Alla.
Potom je krenula na put u vagonu punom drugih mama i baka. Ženama je pomagala skupina pod nazivom Spasimo Ukrajinu, koja je uskočila kad se pokazalo da bi stotine ukrajinske djece moglo ostati izolirano od obitelji. Neki su bili iz razorenih domova ili iz manje dobrostojećih obitelji, boreći se s logistikom i financiranjem putovanja. Drugi su roditelji oklijevali oko povratka svoje djece u gradove pod teškom ruskom vatrom.
Ali Alla više nije mogla čekati: "Još uvijek me mučila ta zabrinutost da će nešto poći po zlu. To će me proganjati sve dok ne budem imala svog sina pored sebe. Tada ću ponovno moći disati".
Više od tjedan dana kasnije, Alla je bila jedna od posljednjih koja je prešla granicu natrag iz Bjelorusije, vukući veliki kovčeg u Ukrajinu pored betonskih gromada i protutenkovske obrane. Danilo je konačno bio siguran pored nje. Bilo je trenutaka kad je mislila da neće uspjeti.
Pokret Spasimo Ukrajinu je uputio žene da isključe svoje mobitele kada su ušle u Rusiju, tako da su detalji njihovog traumatičnog putovanja počeli izlaziti na vidjelo tek na povratku.
"Držali su nas kao stoku, odvojene od svih ostalih"
"Držali su nas kao stoku, odvojene od svih ostalih. Četrnaest sati bez vode, bez hrane, bez ičega", opisala je Alla kako ju je držala ruska sigurnosna služba FSB u moskovskoj zračnoj luci: "Stalno su nas ispitivali koju smo vojnu opremu vidjeli, provjeravali su naše telefone milijun puta i pitali za sve naše rođake".
Žene su nastavile 24-satnu vožnju prema jugu do Krima. Kad su se približile, stale su na pauzu, a 64-godišnja Olha Kutova napravila je nekoliko koraka, srušila se i umrla pokraj ceste. Nakon toliko dana skučenih u minibusu, u stanju stresa, izdalo ju je srce. Sada Spasimo Ukrajinu pokušava vratiti Olhin pepeo, kao i njenu unuku.
Na kraju je Alla stigla u dječji kamo: "Onog trenutka kada sam vidjela svoje dijete kako trči prema meni u suzama, ništa drugo nije bilo važno". Spasimo Ukrajinu pomogao je vratiti 31 dijete tog dana, a nekoliko njih potvrđuje da im je osoblje kampa prijetilo da će ih smjestiti u skrbništvo, što ih je prestrašilo.
Pričali su da su ih na početku vodili na izlete, da su bili razumno hranjeni i odjeveni. Ali ukrajinska djeca na teritoriju pod ruskom kontrolom tretirani su i poučavani kao Rusi. Kad su dolazili inspektori iz Moskve, Ukrajinci su se morali postrojiti uz rusku zastavu i pjevati rusku himnu.
U listopadu je okupacijska uprava Hersona na Telegramu objavila video takvog događaja. Himna Rusije grmi kroz zvučnike i razvija se trobojna zastava. Ali pogledate li malo bolje jasno ćete vidjeti da se nijedna dječja usna ne miče.
Snimatelj odjednom shvati da jedna djevojka drži ruke preko ušiju kako bi blokirala zvuk. Prekasno, udaljavaju se od nje.
Povratak kući
Nekoliko tjedana nakon njezina povratka, Rainsford iz BBC-a zove Allu u Herson. "Kad smo stigli ovdje, napokon je sve bilo gotovo", veselo odgovara Alla. Priznaje da je na početku bilo loših osjećaja prema majkama u ljetnom kampu, koje su smatrane "suradnicama okupatora" jer su svoju djecu slale u ruske objekte. Ali Alla osjeća da je to izblijedjelo.
U vlastitoj obitelji, Danilo se vratio svađama sa svojim mlađim bratom i učenju preko interneta na ukrajinskom. Ali bez interneta kod kuće, ona mora odlaziti u centar grada u potrazi za signalom kako bi preuzela njegove školske zadaće, a to je riskantno.
Otkako su Rusi bili prisiljeni na povlačenje iz Hersona, osvećuju se gradu s druge strane rijeke. "Granatiraju od jutra do mraka", potvrđuje Alla, iako kaže da je njihova kuća relativno daleko od ruskih položaja. Ne planiraju otići.
Danilo je još uvijek u grupnom online razgovoru s ostalom djecom iz kampa i većina njih sada se vratila. Ali kaže da ih je petero djece prebačeno u dom negdje u Rusiji. Alla pokazuje fotografiju njihove sobe s redovima kreveta za jednu osobu, jeftinim tepihom i biljkom. Gdje se nalaze zaostala djeca nije posve jasno.
Nestala djeca
U ruralnoj Njemačkoj Saša je imao vremena da se privikne na život i još jednu novu školu, ali Tetjani je prilagodba malo teža. U njihovu stanu objašnjava da je njezin najstariji sin još uvijek u Ukrajini i očekuje da će svakog dana biti pozvan u borbu. Tetjana ne želi ništa više nego otići kući svom mužu, ali Kupjansk je opet pod žestokom vatrom.
Krajem travnja ruski projektili uništili su lokalni povijesni muzej, ubivši dvije žene. Prije toga, Sašina stara škola u gradu bila je teško oštećena kada su projektili pali u blizini.
Osam mjeseci nakon što su on i ostala djeca odvedeni odande, petero ih je još uvijek na teritoriju pod kontrolom Rusije. Ravnateljica škole u kojoj su završili, Tatjana Semjonova, potvrdila je to za BBC. Tvrdila je da se nitko nije javio u vezi s njih petero, što nije istina, te inzistirala da će ih "odmah vratiti" čim njihovi zakonski skrbnici dođu po njih.
Ali to je malo vjerojatno: različiti izvori rekli su za BBC da se djecu tretira kao "socijalna siročad", čiji su roditelji živi, ali se ne žele ili ne mogu brinuti o njima.
Na pitanje zašto Rusija uzima djecu bez dozvole iz Ukrajine, ali traži hrpu papirologije da ih vrati, Tatjana Semjonova je bila odrešita:"Kakve to veze ima sa mnom? Nisam ih ja dovela ovamo".
Na web stranici njezine škole u Perevalsku može se pronaći velika fotografija ravnateljice kako gleda kroz prozor. Fotografije Artema, Sašinog prijatelja iz razreda, s oznakom Z, javno su izložene na istoj stranici. Saša je identificirao još dvoje nestale djece iz Kupjanska među školskim slikama: 12-godišnje Sofiju i Mikita koji stoje u liniji kako bi slavili rusku vojsku.
BBC je Sašinu majku pitao što misli o tjeralici izdanoj za ruskog predsjednika.
"Ne samo Putinu, već svim njegovim glavnim ljudima - svim zapovjednicima - treba se suditi za ono što su učinili djeci. Odakle im pravo na odvedu djecu? Kako smo ih trebali vratiti? Jednostavno ih nije bilo briga", bez oklijevanja odgovara Tetjana Krajnjuk.