Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane svece, ali i svece koji nisu kanonizirani, a ostvarili su ideal kršćanskog života. Blagdan Svih svetih je i državni blagdan u Hrvatskoj na koji građani tradicionalno obilaze groblja u spomen na svoje najmilije. No u crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenog.
Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt, nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj svih ljudi i Bog ih sve poziva da budu sveti. U židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba - grob proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin grob u dolini Cedrona.
Dan smrti naziva se i danom nebeskog rođenja
S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskog rođenja, što su kršćani osobito primjenjivali na nadnevke smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u drugom stoljeću. Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao iznimna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi.
O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od desetog stoljeća. Prva službena kanonizacija bila je za vrijeme pape Ivana XV. godine 993., kada je kanoniziran sveti Ulrik.
Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve - pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te pjevaju istu pjesmu slave svom Bogu. U novije doba uobičajili su se obvezatno uređivanje i kićenje grobova cvijećem, paljenje svijeća te škropljenje posvećenom vodom.