Na samo devet kilometara udaljenosti, Betlehem i Jeruzalem dva su lica iste priče – one o vjeri i podjelama, o miru koji se isprepliće s napetošću na svakom koraku. Palestinci i Izraelci dijele tisućljetnu povijest, ali i niz granica, vidljivih i nevidljivih, fizičkih i duhovnih.
Postoji li suživot nakon rata u Pojasu Gaze? Kako izgleda život između mira i napetosti? Odgovore smo tražili upravo u dane Badnjaka i Božića, na putu između Jeruzalema i Betlehema, kroz redove vojnika, kontrolne punktove i zidove od betona.
Od Ammana, jedinog službenog ulaza prema Zapadnoj obali, shuttle bus nas je dovezao do jordansko-izraelske granice. Privatna vozila nisu dopuštena pa se putnici prevoze autobusom, dok tzv. VIP prolaz stoji oko 200 dolara po osobi, a taksi omogućuje brži prijelaz preskačući dio čekanja.
Iako se ulazi na teritorij Zapadne obale, granicu u potpunosti nadzire izraelska vojska. Svaka sumnja u prethodna putovanja može završiti odbijenicom ili višesatnim ispitivanjem u posebnoj prostoriji. Subotom granica ne radi zbog šabata, a ponekad se zatvara usred dana bez objašnjenja, dok je prepuna ljudi koji čekaju prolazak.
Nakon prelaska granice autobusom smo krenuli prema Jerihonu, palestinskom gradu u dolini rijeke Jordan, smještenom 258 metara ispod razine mora. Taj je grad ujedno jedan od najstarijih na svijetu. Samo nekoliko minuta vožnje od izraelske granice, novi je kontrolni punkt – ovaj put atmosfera je opuštena, vojnici su nasmijani i srdačni. Tada postaje jasno da ulazimo u palestinsku zonu.
Od Jerihona do Betlehema nastavili smo s dva taksija. Prvi nije imao dozvolu za ulazak u Betlehem pa smo se morali prebaciti u drugi. Naš vozač Ibrahim bio je i vodič, dijeleći priče o svom gradu i cesti kojom vozimo. Turistička tura do Betlehema trajala je nekoliko sati i koštala 250 šekela, odnosno oko 60 eura.
Jerihon, oaza usred suhe pustinje, danas broji oko 20 000 stanovnika. Poznat je po datuljama, agrumima i arheološkim nalazištima poput Tell es-Sultana i Brda Iskušenja. Unatoč političkoj osjetljivosti, riječ je o mirnom gradu obilježenom siromaštvom, jednostavnošću i gostoljubivošću, u kojem se posljedice rata u Gazi vide u praznim ulicama i sve manjem broju turista.
U simbolici Betlehem predstavlja "grad rođenja nade", ali njegovi stanovnici danas glasno traže da se ta nada proširi i na njihove vlastite živote. Ovo je posebna godina nakon početka rata u Gazi jer se prvi put slavi Božić s povratkom turista, što za lokalce znači i povratak života u grad.
Stari grad oko Trga jaslica i Crkve Rođenja čine kamene ulice i balkoni s križevima i minaretima u istom kadru. Unatoč teškoćama, Betlehem i dalje odiše toplinom – ljudi su nasmijani, a djeca uporni prodavači suvenira.
Iza znamenitosti i svetih mjesta krije se grad zarobljen u vlastitoj zemlji. U prošlosti je imao više od 500 kontrolnih točaka koje su ograničavale kretanje Palestinaca, a nakon eskalacija 2002. godine Izrael je podigao osam metara visok i gotovo 700 kilometara dug zid koji je Betlehem odsjekao od Jeruzalema i okolnih izraelskih naselja. Izrael ga opravdava smanjenjem napada, dok ga Palestinci i UN smatraju kršenjem međunarodnog prava.
Zid je grad pretvorio u labirint ograničenja. Oduzeto im je zemljište, srušene su kuće, izgubljena je sloboda kretanja. Palestinci se osjećaju zarobljenima u vlastitom gradu, a put u Jeruzalem ili susjedne gradove zabranjen je ili zahtijeva izraelsko odobrenje.
Zid zauzima deset posto Zapadne obale, izolira mnoga naselja i simbolizira ne samo razdvojenost nego i očaj. Ipak, njegovi sivi blokovi postali su platno pobune, ispisano grafitima, muralima i porukama otpora. Britanski ulični umjetnik Banksy na njemu je naslikao djela koja su obišla svijet, poput djevojčice koja balonima pokušava preletjeti zid.
Put prema Jeruzalemu vodi kroz još jedan kontrolni punkt. Ovog puta ponovno pod vodstvom izraelske vojske. Oružje, naredbe, poredak u koloni, a provjera dokumenata ovog puta prolaze iznenađujuće brzo.
Jeruzalem pulsira između dubokog mira svetišta i neprestane napetosti svakodnevice. Duhovna tišina Zapadnog zida sukobljava se s bukom kontrolnih točaka i policijskih sirena, a vojnici s oružjem dočekuju posjetitelje već na ulazu u Stari grad. Osjećaj gostoljubivosti kao da je ostao iza zida, u Betlehemu.
Stari grad, okružen četiri kilometra dugim kamenim zidinama iz 16. stoljeća, sveto je mjesto za kršćane, Židove i muslimane te je podijeljen u četiri četvrti: muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku.
Kao turisti slobodno smo lutali svim dijelovima, osim Al-Aqsa džamijom na Temple Mountu, trećem najsvetijem mjestu u islamu, rezerviranom isključivo za muslimane. U Starom gradu postoji još jedna zabrana koja izravno pogađa Palestince – zabranjeno im je kretanje židovskom četvrti. Zabrana nije vjerske, već isključivo etničke naravi, a Palestinci se diljem grada često susreću s pretresima i provjerama.
Palestinci u Istočnom Jeruzalemu plaćaju porez Izraelu, ali ne dobivaju iste usluge kao Židovi – uključujući lošu infrastrukturu i ograničene građevinske dozvole. Izraelske vlasti često opozivaju rezidenciju ako Palestinci žive izvan grada ili ne dokažu dovoljnu povezanost, što dovodi do prisilnih iseljenja. To im stvara osjećaj nesigurnosti jer bez statusa ne mogu raditi, voziti ni školovati djecu.
Židovski stanovnici Jeruzalema lako su prepoznatljivi po izgledu, odjeći i načinu života. Žive uglavnom ortodoksno, vodeći religiozan život usmjeren na molitvu u sinagogama, učenje u ješivama i obiteljske tradicije oko Zida plača. Muškarci nose crna odijela, bijele košulje bez kravate i crne šešire s dugačkim kovrčama uz lice, dok žene odijevaju skromne haljine, a glavu uglavnom prekrivaju maramama.
Često djeluju hladno i distancirano, hodajući ubrzanim korakom kroz gužve Starog grada kao da ih ništa ne može zaustaviti. Njihovo ponašanje ponekad odražava osjećaj nadmoći – kao da su gospodari koji vladaju tom svetom zemljom, ne obazirući se mnogo na turiste ili prolaznike.
Jeruzalem živi između granica mira i sukoba, između prošlosti koja uporno oblikuje sadašnjost i svakodnevice pod teretom politike, religije i kontrole. Dok se jedni mole za spasenje, a drugi za opstanak, grad nastavlja disati u ritmu svojih kontrasta – tih, ali postojan podsjetnik da je suživot u Svetom gradu moguć, ali nikada jednostavan.