Od pada Iraka u američke ruke 9. travnja Bushova administracija se suočila s kritikama da planovi za poslijeratno razdoblje nisu bili dobri. Kritike su se temeljile na masovnoj pljački i uništavanju u Iraku, raširenom nasilju te vrlo sporoj obnovi osnovnih usluga poput vode, električne energije i medicinske zaštite.
Američki planovi za poslijeratni Irak su predviđali da nakon prvih napora na obnovi i humanitarnoj pomoći koje je vodio Garner dođe civilni upravitelj Iraka koji je trebao voditi obnovu do uspostave iračke vlade.
Bremer je kao civilni upravitelj Iraka prvotno trebao mnogo kasnije zamijeniti Garnera. Njegovo brzo imenovanje 1. svibnja bilo je iznenađenje kako za Pentagon, čiji je čovjek Garner, tako i za State Department, iz kojega dolazi Bremer, koji vode borbu oko toga tko će upravljati Irakom.
Bremer je odmah po dolasku u Bagdad opozvao Garnerovu odluku da krajem svibnja uspostavi privremenu iračku vladu, koju on vidi na vlasti tek sredinom srpnja, i proglasio 30.000 članova stranke Baas nepodesnim za posao u iračkim vlastima. Pentagon je namjeravao zadržati visoke iračke dužnosnike koji su bili manje kompromitirani vezama sa Sadamom Huseinom.
Kao dio promjena iz Iraka je povučen i izaslanik Bijele kuće Zalmay Khalilzad koji je radio na suradnji poslijeratnih političkih snaga i organizirao dvije neuvjerljive konferencije o političkoj budućnosti Iraka.
Mada kadrovske i organizacijske promjene ukazuju na stvarne probleme s kojima su se Sjedinjene Države suočile u Iraku, administracija i dalje tvrdi kako se sve odvija prema davno napravljenim planovima, piše The Washington Post.