Reakcije na reizbor Busha najbolje je vjerojatno rezimirao bivši šef francuske diplomacije Hubert Vedrine kad je govorio o " planetarnom mamurluku", što samo po sebi dovoljno pokazuje koliko je Francuska, kao i veći dio planeta, bila "opijena" kratkotrajnom nadom u promjenu administracije u Washingtonu i, posljedično, u "nov početak" ili "obnovu prekoatlantskih odnosa".
Chirac je, dakako, poslao pisanu čestitku Bushu - na kojoj je rukom dometnuo "dragi George", te u potpisu naglasio svoja prijateljska čuvstva - ali se u njoj istodobno založio za "blisko prekoatlantsko partnerstvo", u kojem su "SAD i Francuska pozvane igrati bitnu ulogu", drugim riječima, isključio je svaki odnos podređenosti.
Ipak, velika izborna pobjeda legitimira, bar u očima Busha, američki unilateralizam i u Parizu sada malo tko očekuje da bi drugi Bushov mandat mogao označiti povratak na politiku obnove savezništva, kao što je to bilo u slučaju drugog mandata Ronalda Reagana (1985.-89.) ili Billa Clintona (1995.-99).
Chirac je u Bruxellesu tako izrazio većinsko stajalište francuske političke klase i analitičara, s izuzetkom nekolicine tvrdokornih atlantista, da se američka vanjska politika neće bitnije mijenjati i da samo "ujedinjena Europa" može pokrenuti prekoatlantski dijalog, pokušati ukloniti ožiljke velikog prekoatlantskog raskola koji je kulminirao "iračkom krizom".
Chiracov iznenadni odlazak iz Bruxellesa, u trenutku kad su njegovi ostali kolege organizirali radni ručak u čast iračkog premijera Iyada Allawija - odlazak u Ujedinjene Arapske Emirate da bi prisustvovao ukopu posmrtnih ostataka šeika Zayeda - pokazuje da će trebati još pričekati da se zaboravi prošlost, utoliko teže što je Allawi ponovno napao "ratne promatrače" (Njemačku i Francusku), i u obzir uzme "nova stvarnost", što je u Bruxellesu vatreno zagovarao britanski premijer Tony Blair.
Oslonac Pariza na "jaču Europu" prepoznaje se i u Chiracovom priznanju kako je "zabrinut zbog padanja vrijednosti dolara", ali i u onome što su neki analitičari označili kao "zaokret" u Chiracovoj poziciji glede turske kandidature za članstvo u EU-u.
Nakon što je osudio, kako je rekao, "očigledno polemičke i pomalo neodgovorne vidove" rasprave koja se u Francuskoj vodi na tu temu, francuski je predsjednik na završnoj sjednici Europskoga vijeća prvi put progovorio o neizvjesnom rezultatu samog pregovaračkog procesa s Turskom.
"Ako se poslije nekoliko godina bude pokazalo ... da putem kojim je krenula Turska neće biti u mogućnosti prigrliti sve europske vrijednosti, onda treba naći načina da se - i bez integracije - uspostavi veza dovoljno jaka da ne dođe do njenog odvajanja od Europe".