Došlo je vrijeme kad se svi grebu za HDZ-ove glasove, ali nitko za stranačku iskaznicu. U zemlji koja vječito glasa za HDZ, čini se da bi moglo biti isplativije napustiti vladajuću stranku i agitirati za njezine birače s druge strane barikade. Iz prikrajka. Gotovo iz busije.
Nadanu Vidoševiću svanulo je kad su ga izbacili iz popisa članova HDZ-a nakon što je istaknuo kandidaturu na predsjedničkim izborima. Neki su bili slobodni to protumačiti čak i kao njegovu prvu pobjedu u kampanji. Dragan Primorac četiri je godine bio nestranački ministar u vladi HDZ-a, u stranku se učlanio tek uoči prošlih parlamentarnih izbora kao nositelj liste za dijasporu, da bi sada na svojoj predizbornoj web stranici odlučio prešutjeti taj podatak, čekajući trenutak kad će i njega izbaciti iz stranke. Što prije, to bolje.
Članstvo u HDZ-u često sramota, ali i šifra za zaposlenje, poslove i bogaćenje
Milan Bandić računa na HDZ-ove glasove jednako kao i na SDP-ove, zlobnici bi rekli čak i više. Ivica Mudrinić otkrio je da ne plaća članarinu u Središnjici tek nakon što je potiho najavio svoje političke ambicije u famoznoj stranci poduzetnika. A sve to slikovito je, kako samo on to zna, zaokružio bivši HDZ-ovac i budući doživotni bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić, komentirajući činjenicu da je nekad i sam bio član HDZ-a. "E pa nema čovjeka bez mrlje u biografiji".
I to je istina, članstvo u HDZ-u često je znalo biti sramota. Gotovo redovito civilizacijska razdjelnica, a u najvećem broju slučajeva čarobna šifra koja je otvarala vrata zaposlenju, funkcijama, unosnim poslovima, sumnjivom bogaćenju... I koliko god se bijeg od HDZ-a dosad nije pokazao previše isplativim, čini se da bi bijeg iz HDZ-a mogao postati. Jer, kad se vidi da je Andrija Hebrang njegov predsjednički kandidat, onda drugog rješenja nema.
HDZ-ov rejting sličan onome iz 1999. godine
Današnji HDZ ima rejting otprilike kao onaj s kraja 1999. godine. I slično Tuđmanovu, Sanaderov odlazak uzburkao je unutarnje duhove, oslobodio put gomilama prljavština koje su se skrivale pod premijerovim skutima, dok njegova nasljednica Jadranka Kosor pokušava slomiti otpor ministara i sivih stranačkih eminencija. Korupcija, kriminal, nesposobnost, destrukcija, zaokret prema radikalnoj desnici... Sve su to karakteristike koje HDZ svrstavaju u onu Faberovu kategoriju "smrdljivog proizvoda u celofanu". Sanader je bio celofan, a ostalo zaključite sami.
Nije li stoga bijeg doista najbolja opcija? Nakon zapažene karijere u HDZ-u, Stjepan Mesić ostvario je još zapaženiju obračunom s bivšom strankom. Ono što nije mogao napraviti sam, Nadan Vidošević postigao je pomoću HDZ-ove partijske iskaznice. Dragan Primorac vinuo se u političke visine u vladi HDZ-a najprije bez, pa onda sa stranačkom iskaznicom, da bi sada na svojoj predizbornoj web stranici podatak o članstvu zatajio jednako upadljivo kao što je zatajio i mjesto rođenja. A Bandić je još mudriji. On nikad nije ušao u stranku kojoj prirodno pripada, znajući da bi se tamo utopio u masi istih kao što je on. Stoga je odabrao socijaldemokrate, pa sada bez problema osvaja umove SDP-ovaca i duše HDZ-ovaca. Nije onda nikakvo čudo što ga smatraju najvećom prijetnjom na predsjedničkim izborima.
HDZ se uvijek oslanjao na stabilno biračko tijelo
Budući da je HDZ kao stranka u padu, s Hebrangom kao kandidatom koji ljude više plaši, nego što ih privlači, dio HDZ-ovih glasova odjednom se našao na raspolaganju svima onima koji su dovoljno daleko od stranke, a opet dovoljno blizu njezinim biračima. Onima koji govore istim jezikom, ali se slobodnije izražavaju.
Naravno, treba imati na umu da je disciplina birača oduvijek bila jedna - ako ne i jedina - stvar na koju se HDZ mogao oslanjati na svakim izborima. Bez obzira što se dogodilo, kakvi bili njegovi lideri, u kojem smjeru stranaka išla i koliku štetu njezina vlast nanosila državi, HDZ je uvijek mogao računati na stabilno biračko tijelo. Pa ipak, čak i ovo ukorijenjeno pravilo ima izuzetke: poput Bandićeva Zagreba, Kerumova Splita, Mesićeva Pantovčaka.
Postala je sramota biti HDZ-ovac
Sada u predsjedničku utrku ulazi gomila pravih i prikrivenih, sadašnjih i bivših HDZ-ovaca, koji će izgledati bolje, govoriti uvjerljivije i zvučati optimističnije od sivog, strašnog i (pomalo) lažljivog Andrije Hebranga. Nitko od njih neće se hvaliti da su bili HDZ-ovci, već upravo suprotno - isticati kako sada više nisu. S kojim argumentom? Uglavnom onim da ne žele biti dio ove kompromitirane vladajuće garniture. To bi moglo zvučati uvjerljivo čak i HDZ-ovim glasačima.
I tako, postala je sramota biti HDZ-ovac, ali nije sramota posegnuti za njegovim biračima. Preporučljivo je krenuti u kampanju s pedigreom HDZ-ova ministra, ali nije preporučljivo to gurati ljudima pod nos. Korisno je hvaliti se dvadesetogodišnjim stažem u HDZ-u, ali još je korisnije u kampanju ući kao disident ovakvog Kosoričina i Šeksova HDZ-a. A najslađe je, pak, o "mrljama" u karijeri pričati nakon pobjede. I neposredno uoči silaska s trona.