Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski polaže velike nade u mirovni summit koji će se ovog ljeta održati u Švicarskoj te je uvjeren da će to ojačati ukrajinsku poziciju. No, s obzirom na to da ruski rat protiv Ukrajine ulazi u treću godinu, summit vjerojatno neće ponuditi prostor za napredak u pregovorima, ne samo zato što ruski predstavnici neće biti prisutni već zbog toga što ni jedna strana nema jasnu viziju o tome kako bi rat mogao završiti, piše u analizi CNN.
Ne samo da ni Rusi ni Ukrajinci nemaju jasnu sliku o tome kako bi rat mogao završiti već je nejasno što bi uopće predstavljalo pobjedu za bilo koju od strana u sukobu.
Kremlj primjerice svoje ciljeve drži jednako nejasnima kao što su bili kada su započeli "specijalnu vojnu operaciju" prije dvije godine.
Rusija i Ukrajina bez jasne vizije o kraju rata
“Doći će do mira kada postignemo naše ciljeve, denacifikaciju i demilitarizaciju Ukrajine te postignemo da bude neutralna.” Ovo može značiti sve i ništa, a može se interpretirati i da znači što god Moskva u datom trenutku želi.
Zapadnim političarima zato bi bilo mudrije da prosuđuju o namjerama Rusije više na temelju njihovih djela nego riječi. Ruski ratni stroj, iako je u boljoj poziciji nego prije godinu dana, teško da je sposoban zauzeti Kijev kao što je to pokušao učiniti na početku rata, a od sredine 2022. usredotočio se na teritorijalne dobitke na istoku.
Nakon što je u rujnu 2022. objavila nezakonitu aneksiju ukrajinskih regija Luhanska, Donjecka, Zaporižje i Hersona, Moskva nije bila previše uspješna u cjelokupnom zauzimanju svih tih regija. Rusija ima mnogo agresivniju retoriku prema Zapadu nego što to zaista pokazuje ili namjerava provesti na bojištu. Na taj način zapravo testira zapadnu politiku i ustrajnost u pomoći Ukrajini.
"Specijalna vojna operacija započela je kao operacija protiv Ukrajine, a s vremenom je poprimila oblik rata protiv kolektivnog Zapada", rekao je nedavno glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov.
Nejasni planovi Zapada i politike prema Ukrajini
Rusi to govore djelomično zato što su planovi i namjere zapadnih saveznika Ukrajine također nejasni. Nude li SAD, EU i Ujedinjeno Kraljevstvo Ukrajini ograničenu pomoć za obranu njezina teritorija (kao što se čini da zapravo rade) ili doista vode proxy rat kako bi "porazili" Putinovu Rusiju (kako se čini da govore)?
Baš kao što to radi Kremlj u suprotnom smjeru, zapadni saveznici Ukrajine signaliziraju svoju odlučnost da "poraze" Rusiju, a da zapravo ne artikuliraju što taj poraz znači. Ova strateška dvosmislenost zapravo čini zapadne sile slabijima s ruskog gledišta, s pretjeranim obećanjima kojima kompenziraju nedostatak političke volje.
To je postalo očito na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, gdje je opaska jednog političara sažela bit zapadne strategije u Ukrajini: "Puno riječi bez obaveza."
Jedan od razloga za to je taj što je tijekom prošle godine ukrajinski deklarirani cilj pobjede, a to je ponovno zauzimanje svih okupiranih ukrajinskih teritorija, uključujući Krim, počeo izgledati sve nerealnije.
Najveći problem nedostatak ljudi
U Ukrajini je najveći problem u nedostatku ljudi, potvrdio je to nedavno i ukrajinski zapovjednik satnije, čime je priznao probleme ukrajinske vojske na prvim crtama bojišnice. Francuski predsjednik Emmanuel Macron uzburkao je javnost proteklih dana izjavama o tome da "ne isključuje slanje francuskih vojnika u Ukrajinu", no ostali europski saveznici, kao i SAD brzo su opovrgnuli takve namjere, ponavljajući da ne žele izravan sukob s Rusijom, i to s pravom.
Zelenski je smijenio svog vrhovnog zapovjednika Valerija Zalužnog prošlog mjeseca nakon njegovih sugestija da bi moglo biti potrebno još 500.000 vojnika ako se žele postići ukrajinski ciljevi u ratu. Prijedlog je bio i financijski i politički neizvediv, pa je Zelenski smijenio generala i pokrenuo "resetiranje" vojnog zapovjedništva, ali bez proširenja vojske ili smanjivanja svojih ciljeva.
No, postoji još jedan problem. Jedna je stvar potisnuti ruske snage natrag na njihove položaje prije 24. veljače 2024., koliko god to teško bilo nakon dvije godine ratovanja, a sasvim je nešto drugo istisnuti Ruse s teritorija u Donjecku, Luhansku i na Krimu, gdje su prisutni već cijelo desetljeće.
No, zapadni saveznici Ukrajine ne uspijevaju uzeti u obzir te realnosti i, usred sve veće nevoljkosti u SAD-u i Europi da se preuzmu troškovi, pribjegavaju trijumfalističkoj retorici.
Sugeriranje Ukrajini da može u potpunosti pobijediti Rusiju dovodi Ukrajince u zabludu
Estonsko ministarstvo obrane obećalo je "poraziti rusku imperijalističku teoriju pobjede", ali nije definiralo što to točno podrazumijeva. Republikanci koji se protive paketu pomoći koji je zapeo u američkom Kongresu možda griješe misleći da 60 milijardi dolara neće “promijeniti stvarnost na bojnom polju” , više oružja može pomoći Ukrajini da održi svoju obranu i možda povrati više teritorija.
Ali teško će u konačnici zajamčiti "pobjedu slobodnog svijeta" ili "spasiti demokraciju kakvu poznajemo", kako su tvrdili neki američki političari podupirući prijedlog zakona.
Problem je u tome što će više oružja pomoći Ukrajini da se obrani, ali nema jamstva da će zemlja od 37 milijuna ljudi na kraju poraziti protivnika s više od 140 milijuna stanovnika. Sugeriranje Ukrajini da se to može ostvariti neizbježno dovodi Ukrajince u zabludu, sije nepovjerenje među zapadnim saveznicima i signalizira slabost Rusiji.
Iako postoji prostor za pooštravanje sankcija koje su već na snazi, one neće dovesti do promjena u politici Kremlja, a kako zapadne zemlje počinju trošiti vlastite zalihe oružja i streljiva, postoji i ograničenje dodatne vojne pomoći koja bi se trebala osigurati.
Ukrajina između pravde i pragmatizma
Zakon i pravda kažu da Ukrajina zaslužuje osloboditi okupirane teritorije, ali pragmatizam sugerira da bi to mogao biti krvav ili čak neostvariv cilj. Zapadni saveznici moraju početi prepoznavati svoje ograničene resurse ili barem ograničenja onoga što mogu ili što će u budućnosti ponuditi Ukrajini.
To znači biti pošten u definiranju onoga što se može postići. Lijepo je izjaviti da je jedini prihvatljivi cilj Putinov apsolutni "poraz". Ali kada političke i ekonomske prilike ograniče resurse koje je Zapad spreman ponuditi, nastavak inzistiranja na tome može stjerati Ukrajince u kut, prisiljavajući ih da biraju između mira i vječnog rata u potrazi za nejasnim pojmom "pobjede".
U zaključku, Ukrajini ne trebaju samo pojačana vojna potpora i ozbiljna sigurnosna jamstva već i određeno priznanje da će Kijev možda morati odustati od nekih svojih ciljeva, bilo obećanjem neutralnosti i neulaska u NATO ili gubitkom okupiranih teritorija, koliko god tu pilulu bilo teško progutati.