Tijekom posjeta Parizu Margaret Livingstone je izmjerila intenzitet svjetla sunca na slici Claudea Moneta ´Impresija: izlazeće Sunce´. Ta zvijezda, naslikana kao vatrena kugla na tamnoplavom nebu, privlači pogled izgledajući kao da emitira snažno svjetlo koje se odražava u vodi kraj ribarskoga čamca u luci Le Havre. No, suprotno našemu dojmu, to sunce nije sjajnije ili svjetlije od tmurnoga neba koje ga okružuje.
´Razlog zbog kojega je boja sunca protumačena sjajućom i zbog čega to funkcionira je zapravo razdjel koji postoji u ljudskome vizualnom sustavu između analize boje i sjaja´, tvrdi Livingstone.
Sjaj je intenzitet reflektirane svjetlosti, neovisno o boji. Na crno-bijelim fotografijama svi su predmeti istoga sjaja vidljivi u istoj nijansi sive boje. Kada su znanstvenici proučili crno-bijelu fotografiju Monetove slike, sunce se na nebu utopilo u istu nijansu sivkaste boje, što znači da je ono identičnoga sjaja kao i nebo koje ga okružuje.
Livingstone navodi da je Monet intuitivno znao da se ljudski vizualni sustav razdvaja u dvije funkcije. Danas se zna da jednu od tih funkcija - onu koja se odnosi na percepciju tri dimenzije i pokreta - dijele svi sisavci. Druga je funkcija osobena ljudima i primatima, a znači sposobnost prepoznavanja predmeta, viđenja boja, prepoznavanja lica i procjenjivanja okoline.
´Umjetnici poput Moneta razumjeli su tu dihotomiju i koristili su je kako bi stvorili iluziju boje i prostora´, kazala je Livingstone.
U svojoj je studiji ona objasnila moždani proces koji navodi na dojam da je osmijeh Mona Lise tako tajnovit.
´Njezin je smiješak gotovo u cijelosti načinjen tako da bude uočen perifernim dijelom našega pogleda. Da Vinci je koristio sjenu vilice kako bi naglasio usta. Osmijeh Mona Lise postaje naglašeniji promatraju li se njezine oči ili pozadina slike. Ako se promatrač usmjeri isključivo na usta, osmijeh kao da nestane´, pojasnila je Livingstone.