Foto: FAH, Index
KRIZA je i dalje, love u Državnom proračunu baš i nema, a svi je traže: i službenik i prijevremeni umirovljenik i župan i gradonačelnik i manjinski zamjenik i njegov Superb. I što sada? Neki se genijalci eto sjetili – uzeti novce iz Drugog mirovinskog stupa – kao, ionako taj posuđuje uglavnom državi, smanjio bi se deficit, lakše bi bilo barem malo uravnotežiti proračun, a valjda bismo i svi postali ljepši i mlađi.
Da takvima odmah kažemo – Drugi mirovinski stup je privatna štednja građana i svatko tko želi uzeti te novce nije bitno različit od onoga koji s Tetejcem traže lovu od blagajnice u banci. Štoviše, ovi koji žele drpiti lovu iz Drugog mirovinskog stupa su i gori – jer ekipa s puškom i pištoljem barem ne glumata previše, a ovi drugi bi vam uzeli vašu privatnu lovu uz opravdanje tipa „solidarnosti“ ili „uravnoteženja proračuna“.
Totalno je nejasno kako se uopće u 2016. mogu pojaviti u javnom prostoru (i da ih se još ozbiljno razmatra!) boljševici koji bi probleme rješavali uzimajući tuđu privatnu imovinu! Takve, dolazili s lijeva ili s desna (jer Hrvati imaju i desne boljševike), treba doslovno izbaciti iz javnog političkog prostora, u njega ne pripadaju, pa neka si svoje ideje šire tamo gdje im je u demokratskom društvu mjesto – u birtijama.
No, krenimo redom.
Mirovine u svijetu
Postojeći mirovinski sustav generacijske solidarnosti izmišljen je u doba kada je broj radnika u odnosu na broj umirovljenika bio puno veći, kada je natalitet bio puno viši, a i prije pojave antibiotika, dakle kada je punu starosnu mirovinu doživljavalo bitno manje radnika nego danas, a i u samoj mirovini su živjeli bitno kraće.
Ljevičari će biti razočarani – ali mirovina je izum onog pravog iskonskog kapitalizma: model državnog osiguranja koji je nama dugo godina bio uzor, uveo je 1889. njemački kancelar Otto von Bismarck (usput, u mirovinu se išlo sa 70 godina), dok je model privatnog mirovinskog osiguranja došao iz Sjedinjenih Američkih država – 1875. je osnovan American Express Company na tamošnjoj željeznici. Uostalom Jugoslavija je problem mirovina rješavala vrlo selektivno – obrtnici nisu imali pravo na istu do sredine 60-ih, a poljoprivrednici (nekada ih je bilo puno više), sve do sredine 80-ih, dakle par godina pred raspad države. Mogli ste dobiti socijalnu pomoć – naravno ako biste sve što imate prepustili socijalističkoj zajednici.
Kako je ovo pitanje u svijetu riješeno? Mirovina još uvijek nije opće prepoznata kao pravo i dobar dio država u svijetu je uopće nema – zanimljivo da uopće ne morate gledati podatke o mirovinama kako biste našli takve države, dosta je gledati podatke o natalitetu. Tamo gdje mirovina nema, natalitet je visok, štoviše uvođenjem mirovina uvelike padne. Gdje mirovinskog sustava nema – brojna djeca su praktično jedina mogućnost da u starosti nećete gladovati.
Zapadne zemlje, one na koje se želimo ugledati, imaju nekoliko mirovinskih modela, koji se razlikuju u udjelu državne „međugeneracijske solidarnosti“ i privatne štednje u državnim i privatnim fondovima. Dakle, mirovina pojedinca je uglavnom kombinacija onoga što će dobiti od međugeneracijske solidarnost, tj. uplata sadašnjih radnika i onoga što je u životu uštedio kroz fondove – poneki i štedeći u više fondova. Zaposlenima u javnom sektoru država nudi svoje fondove, ali vrlo popularni su i privatni, često vezani uz velike poslodavce – samo Švicarska ih ima preko tri tisuće!
Tako, ukoliko ste imalo odgovorni prema sebi – nećete se dovesti u situaciju da ovisite samo o državnoj mirovini, već imate i prilike odvojiti dio novca u privatne fondove, za vrijeme u budućnosti kada ne budete mogli zarađivati ili kada vam se ne bude radilo.
Dodajmo i da par država ima takozvani „Nulti stup“, minimalnu starosnu mirovinu koju dobiju svi nakon neke godine ako nemaju drugu mogućnost mirovine ili znatnije nekretnine – u suštini to je državna socijalna pomoć, ali pojednostavljenog postupka dobivanja.
Hrvatska tri stupa
Hrvatska je do prije petnaestak godina imala isključivo mirovinski sustav generacijske solidarnosti – dakle postojeće mirovine se isplaćuju od onih koji trenutno rade i uplaćuju u fondove. Kako tih koji rade ima sve manje, a i općenito se živi sve dulje – jasno je da novca za mirovine nema. Stoga je mirovinskom reformom uveden sustav s tri stupa, umjesto jednog obveznog u koji se uplaćivalo 20 posto bruto plaće, pa smo dobili:
Prvi stup – međugeneracijska solidarnost – u njega se uplaćuje 15 posto vaše bruto plaće, dakle ako primate neto recimo 5000 kuna, ovdje će ići otprilike 1000 kuna (otprilike – jer osobni odbici i drugo znaju biti različiti).
Drugi stup – u njega se uplaćuje 5 posto vaše bruto plaće, u gornjem slučaju oko 350 kuna. To se uplaćuje u jedan od četiri obvezna mirovinska fonda i oni se imaju brinuti da dobro ulažu taj vaš novac, kako biste u vrijeme mirovine imali što više.
Treći stup – dobrovoljna mirovinska štednja – za razliku od prva dva stupa koja su obvezna, ovdje možete uplaćivati dobrovoljno, dobijete državna poticajna sredstva, a i uplate poslodavca određenog iznosa su neoporezive – uglavnom, ako si možete odvojiti koju stotinu kuna mjesečno, a nemate neke ambicije za složenija ulaganja i ovo može biti zanimljiv način za poboljšati svoju mirovinu.
Razliku od 5 posto za koliko su smanjena ulaganja u prvi stup – planirano je da nadoknađuje država. Također, bilo je planirano da se s godinama, kako se počinju isplaćivati mirovine iz drugog stupa, povećava postotak ulaganja u drugi stup, na 6-7 posto, kako biste u budućnosti što više mirovine dobili od vlastite štednje, a ne od neke buduće mitske države i budućih uplatitelja mirovinskog sustava.
No što se dogodilo – Hrvatska nije zaustavila masovan odlazak ljudi u mirovine! Još devedesetih najlakši način za kupovinu socijalnog mira, od demobiliziranih veterana do radnika propalih firmi bio je – slanje u mirovinu (zbog toga i ogroman broj invalidskih mirovina). Nakon 2000. godine nešto su otežani uvjeti odlaska u mirovinu, ali se pojavljuje novi problem – sve manje ljudi radi.
Sve manje radnika
Statističke informacije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, godina XIII., broj 3/2015., dobar su izbor literature za ovo područje. Dva grafa, koja ćemo iz ovog izvora uzeti, su ključna. Kao prvo, broj osiguranika, dakle onih koji uplaćuju u mirovinske fondove:
A sada usporedite s brojem umirovljenika:
U Hrvatskoj broj radnika osjetno pada, a broj onih koji koriste mirovinski sustav stalno raste – dijelom i zato što se i dalje ide u prijevremene mirovine, ali i zbog činjenice da civilizacija napreduje, pa je i životni vijek sve dulji. Sustav generacijske solidarnosti to ne može podnijeti pa se onda mirovine sve više „pumpaju“ iz proračuna, a dopuna starosnih mirovina postaje praktično najveća stavka Državnog proračuna Republike Hrvatske.
U ovakvome stanju, gdje radnici odlaze vani (i to često stručnjaci koji bi ovdje imali visoka primanja i time i više izdvajali za mirovine) neki su došli do ideje „zamrznuti“ ili čak „ugasiti“ Drugi mirovinski stup, koji je – da ponovimo – vaša privatna imovina. I Drugi mirovinski stup je jedan od malobrojnih jamaca da vam sutra mirovina neće biti nešto više od socijalne pomoći!
Što bi značilo ukidanje Drugog stupa? Pa da vaš privatni novac ide u Državni proračun ili neki državni fond, a država će vam eto jamčiti da to na svojim mirovinama neće osjetiti! Yes! Za 20-30 godina taman će nekoga biti briga što vam je vlast 2016. zajamčila!
Hrvatska za 20-30 godina demografski, unatoč raznim pričama, neće nešto posebno izgledati. Bit će stara država malog nataliteta i s malim brojem radnika. Uplate u mirovinski sustav neće biti nešto. U novom, vrlom globalnom svijetu, oni koji vrijede, znaju i mogu odlaze u države koje im mogu ponuditi više – a to Hrvatska nije. Sustav generacijske solidarnosti će davati manje nego danas, štoviše, kako stvari idu – čini se da će mirovine današnjih umirovljenika biti san snova za one koji će ići u mirovinu u budućnosti.
Za današnje mirovine – država se zadužuje. Tko će se zaduživati za buduće? Nema beskonačnog zaduživanja, to nam je Grčka zorno pokazala. Povećati poreze? Da, ali onda to znači odlazak još većeg broja ljudi u države tipa Njemačke, koje eto čujemo „pate“ od proračunskog suficita.
Drugi stup – više ne manje!
Vlastita štednja – ono što ulažete (prisilno) u Drugi mirovinski stup, ono što uplaćujete možda u Treći mirovinski stup ili na bilo koji način ulažete u svoju imovinu, npr. obnovom stare obiteljske kuće koja se može sutra iznajmljivati, ili pak ulaganje u školovanje djece koja će vam onda sutra pomagati – jedino je na što se možete osloniti. Nemojte biti naivni i oslanjati se na državu i političare!
Priča da će eto država „preuzeti“ obveze, da će vam za vaš novac Drugog mirovinskog stupa sutra osigurati primjerenu mirovinu – bajkica je. Toj Hrvatskoj budućnosti bit će još teže osigurati i ovu razinu mirovina koju danas imamo, a uostalom, tko zna što će tadašnje generacije birača reći, možda i: „Što se niste snašli!“
Drugi mirovinski stup treba ne ostaviti, nego ga treba i ojačati povećanjem izdvajanja za njega – jer zašto bi čovjek ovisio o drugima, ako može u što većem dijelu svojom vlastitom imovinom, nastalom temeljem vlastitog rada – osigurati svoju novčanu budućnost?
Činjenica je da fondovi Drugog mirovinskog stupa (dijelom radi vrlo ograničavajućih propisa) uvelike ulažu baš u obveznice Republike Hrvatske, dakle jamstvo za mirovine jest financijsko stanje Republike Hrvatske. Činjenica je i da je oko njihovih ulaganja u dionice bilo najblaže rečeno dvojbenih odluka – no to je sve stvar regulacije i nadzora, ali ne i fondova samih. Treba pretresti mogu li fondovi više ulagati u dionice, kako se vode, kolike su naknade – ali to nije zadiranje u same fondove.
Mandatar Tihomir Orešković čini se nije bio oduševljen idejom o ukidanju Drugog mirovinskog stupa – ustvrdio je kako bi mirovinski fondovi koji upravljaju novcem štediša trebali tu štednju plasirati u strateške investicijske projekte. Zaista, liberalizacija ulaganja mirovinskih fondova (uz još jaču podršku ulaganjima u Treći mirovinski stup) mogla bi se povoljno odraziti na razvoj. To bi bilo povoljno i za fondove i za općenito Hrvatsku i ovakva razmišljanja mandatara treba samo pozdraviti.
Nasuprot toga, onima koji zagovaraju ukidanje Drugog mirovinskog stupa treba jasno reći: „Nećeš, to je privatna imovina!“ Jedini način da se Drugi mirovinski stup ukine je da se prikupljeni novci uredno isplate na tekuće račune onih koji su uplaćivali zadnjih 15-tak godina. Svako ostalo diranje u te novce – jednako je ili gore drumskom razbojništvu.
Dakle, gospodo političari – reformirajte ulaganja u Drugi mirovinski stup kako bi sustav bio učinkovitiji, to ćemo podržati, ili mi uredno isplatite moje uredno uplaćene novce, pa ću uložiti sam!