POŽAR koji je nedavno iz Lokve Rogoznice stigao nadomak središta Omiša odnio je jedan život, ozlijedio 38 ljudi i progutao oko 1000 hektara raslinja. Potpuno je izgorjelo 106 vozila, 28 kuća i 45 plovila, a tisuće stanovnika i turista morale su biti evakuirane ili privremeno zbrinute.
Istodobno su veliki požari izbili na Dugom otoku, Pelješcu, Dinari, Braču i zadarskom području, gdje su vatrogasci kod Jovića i Slivnice uspjeli obraniti kuće. Nakon takvih katastrofa kao jedan od glavnih krivaca za brzo širenje požara često se predstavlja alepski bor, ponekad kao neautohtona, invazivna vrsta koju bi trebalo ukloniti s hrvatske obale.
No je li problem doista u boru ili prije svega u načinu na koji upravljamo šumama, prostorom i gorivim materijalom? Stručnjaci se slažu da je problem u potonjem.
Zašto u Dalmaciji ima toliko alepskog bora?
Alepski bor nije autohton na sjeveru Dalmacije, ali na jugu jest. Po sjevernijim dijelovima hrvatske obale proširen je pošumljavanjem. Izvanredni profesor Milivoj Franjević s Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije kaže da ni brucijski bor nije autohton na sjevernom Mediteranu, no ističe da se obje vrste ondje sade još od rimskog doba.
"Kao brzorastuće pionirske vrste oni pomažu u obnovi šumskog pokrova i stvaraju uvjete za povratak autohtone vegetacije, a sadili su se i zbog smole koja se koristila za održavanje brodova, u kemijskoj industriji i medicini te, primjerice, u okolici Pule za prikrivanje austro-ugarskih vojnih objekata", tumači.
Alepski bor je vrlo zapaljiv, ali i koristan
Alepski bor doista ima svojstva koja ga u određenim okolnostima čine požarno rizičnim. Njegove suhe iglice, grančice i kora stvaraju zapaljiv sloj na tlu, a krošnja sadrži smole i hlapljive terpene. Kada se prizemni požar prenese na krošnje, njegov intenzitet naglo raste, dok vjetar može raznositi zapaljene iglice i dijelove češera te stvarati nova žarišta ispred glavne vatrene fronte.
Vrsta je evolucijski prilagođena požarima. Toplina otvara njezine češere i oslobađa sjeme, zahvaljujući čemu alepski bor može brzo ponovno naseliti opožarenu površinu. Paradoksalno, požar mu tako može pomoći u obnovi populacije.
Nije svaka borova šuma jednako opasna
No to ne znači da je svaka borova šuma jednako opasna niti da bi uklanjanje bora riješilo problem. Rizik ovisi o gustoći stabala, količini suhog materijala, povezanosti prizemnog raslinja i krošnji, nagibu terena, vjetru i trajanju suše. I makija, crnika te druge mediteranske vrste mogu vrlo intenzivno gorjeti kada su suhe i čine neprekinut sloj goriva.
Znanstvene analize stoga pokazuju da racionalan pristup nije masovna sječa alepskog bora, nego prorjeđivanje gustih sastojina, uklanjanje suhe biomase, prekidanje kontinuiteta krošnji i postupno stvaranje mješovitih šuma s većim udjelom autohtonih listača. Posebno važan trebao bi biti pojas u kojem se šuma dodiruje s naseljima, kućama i infrastrukturom.
"Ključno je ono što je ispod bora"
Franjević kaže da požare treba promatrati u kontekstu integrirane zaštite šuma.
"Klimatske promjene, suše i gradacije nametnika potkornjaka stvaraju šume pod stresom s velikom količinom osušenog i odumrlog materijala. Kada se takva šuma zapali, vatru je na nepristupačnom terenu ponekad gotovo nemoguće ugasiti prije nego što izgori sva dostupna goriva tvar", kaže Franjević.
Ističe da se zdravo stablo alepskog bora ne može zapaliti tako jednostavno kako se često zamišlja. Presudan je suhi materijal ispod njega - trava, iglice, granje, grmlje i mrtva stabla.
"Kada se taj materijal zapali, stvara dovoljno visoku temperaturu neophodnu da niski, prizemni požar prijeđe u krošnje. Uz snažan vjetar tada može nastati visoki požar koji se krošnjama širi brzinom većom od 30 kilometara na sat i prerasta u vatrenu oluju koju je gotovo nemoguće zaustaviti. Znate to i sami kada palite roštilj. Ne možete odmah zapaliti velike komade drva. Najprije morate imati nešto sitno i suho kako biste stvorili potrebnu temperaturu", slikovito objašnjava Franjević.
"Alepski bor ima važnu funkciju"
Upozorava da alepski bor ima i važnu ekološku funkciju.
"Kao pionirska vrsta on brzo naseljava degradirani krš, štiti tlo od erozije, čuva vlagu i stvara sjenu u kojoj se poslije mogu razviti hrast crnika i druge autohtone vrste. Bez takvog početnog šumskog pokrova na dijelovima obale i otoka mogla bi ostati kamena pustinja nalik ogoljenim dijelovima Paga i Raba", kaže naš znanstvenik.
Kao pozitivan primjer navodi Rab, gdje je alepski bor poslužio kao prvi korak u obnovi šume.
"Bor je stvorio vlagu i zasjenu potrebnu za razvoj crnike, nakon čega se postupno prorjeđivao. Rezultat nije čista borova šuma, nego povratak raznolikije mediteranske vegetacije na područje koje je nekoć bilo gotovo goli kamen.
Slične preventivne mjere provode Šumarija Rijeka i riječka Javna vatrogasna postrojba, čiji radnici uklanjaju gorivi materijal iz borovih sastojina i održavaju šumske protupožarne prometnice", navodi naš sugovornik.
"Alepski bor nije bezopasan, ali nije ni krivac kojeg treba protjerati"
Problem u Dalmaciji, smatra Franjević, nije neznanje struke.
"Šumari i vatrogasci znaju da šume treba prorjeđivati, čistiti, njegovati te oko naselja uklanjati suhu travu i prekidati povezane slojeve goriva. Problem su nedostatak novca i ljudi, depopulacija zaleđa te golema površina teško pristupačnog terena. To je težak fizički posao.
Radi se motorkom, sjekirom i krampom, na otvorenom i na zahtjevnom terenu. Za to trebate ljude, opremu i milijune eura, a u rubnim područjima naselja često ne živi nitko ili žive stariji ljudi koji takav težak posao ne mogu sami odraditi", upozorava.
Franjević kaže da alepski bor nije bezopasan, ali također nije ni krivac kojeg treba protjerati.
"Katastrofa nastaje kada se njegova zapaljiva krošnja spoji s godinama nakupljanim gorivim materijalom, ekstremnom sušom i snažnim vjetrom. U takvim uvjetima pitanje nije hoće li vegetacija gorjeti, nego koliko smo učinili da požar ostane prizeman i usporen, umjesto da se pretvori u nezaustavljivu vatrenu oluju", zaključuje naš stručnjak.
Europa troši na gašenje, a ne na prevenciju
Hrvatska nije iznimka u tom kontekstu. Jedna nedavna analiza Financial Timesa koja je obuhvatila troškove obnove u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i Rumunjskoj pokazala je da je tijekom ovogodišnje sezone požara u Europi dosad izgorjelo gotovo 500.000 hektara te da je samo u prva dva mjeseca šteta premašila tri milijarde eura.
Pritom se ekonomska šteta ne sastoji samo od vrijednosti izgorjelih kuća, automobila, šuma i poljoprivrednih površina. Tu su i prekidi turističke sezone, skuplje osiguranje, nekretnine koje više neće biti moguće osigurati, zdravstveni troškovi te dugoročni gubitak gospodarske aktivnosti.
Unatoč tome, približno 90% europskih proračunskih sredstava namijenjenih šumskim požarima i dalje odlazi na gašenje, a samo 10% na prevenciju. Prema procjenama španjolskih šumarskih inženjera, svaki euro uložen u prevenciju može uštedjeti oko 100 eura troškova gašenja.
Neki analitičari smatraju da je dio problema u tome što su kanaderi, helikopteri i vatrogasci koji brane kuće vidljivi i dramatični, a time i medijski i politički atraktivni, dok se rezultati zimskog uklanjanja granja, prorjeđivanja šuma, košnje i održavanja protupožarnih prosjeka ne vide. Europska komisija zato je u ožujku 2026. usvojila novi pristup integriranom upravljanju rizikom, kojim se težište pokušava prebaciti s reakcije na prevenciju i pripremu krajolika.