Foto: FAH, Index
Odlučan u namjeri da provede volju svojih birača i potvrdi nove standarde hrvatske uljudbe, proteklih dana nadopunio je svoj politički opus nizom glasovitih objava kako studentske nemire treba ugušiti “pendrekom i suzavcem”, nehajno citirao pseudokineske poslovice kako “iza debelog lica stoji mračno srce” (?! op.a) i zaokružio prizor dostojan dadaista, moleći za nesretnu dušu poginulih ustaških časnika u Crkvi Presvetog srca Isusovog. Koliko god vam se njegovi netrpeljivi javni ispadi prema intelektualcima, studentima, kulturnim djelatnicima i medijima činili sociopatskim, lik je definitivno normalan u okruženju iz kojeg proizlazi.
Naime, Željko Glasnović predstavlja jasnu indiciju kako nam dijaspora politički diše i misli. Od Melbournea do Poskokove drage na 112 biračkih mjesta 22 tisuće birača u inozemstvu izrazilo je svoju tvrdokornu nacionalnu volju u njegovom liku i djelu. Naravno, najviše podrške ostvario je u Mostaru na čak 20 biračkih mjesta, poznatim po dugim glasačkim redovima u doba predsjedničkih izbora kad je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila Ivu Josipovića za par stotina glasova. Kao iz reklame, dijaspora zna što je najbolje za vaše dijete.
Dijaspora živi od mitova
Oslonjeni na rašireni mit kako su u doba “jugoslavenske tamnice naroda” očuvali nepatvoreni duh hrvatstva, uvijek su za oktavu viši u odnosu na nacionalističku gangu koju dipli HDZ. I nije to jedini mit koji hrvatskom iseljeništvu “dopušta” pravo da kroji izborne rezultate i kreira životnu sudbinu domicilnog hrvatskog stanovništva. Jedan od važnijih jest kako je nekolicina franjevačkih fratara povezana s iseljeničkim kapitalom i Vatikanom, tzv. “Norvalska skupina” omogućila dr. Franji Tuđmanu i HDZ-u u nastajanju jedinstvenu političku potporu dijaspore, ponudila svoje lobističke usluge i veze, te osigurala financijsku podršku.
Nastavno na tu priču, nadovezuje se mit o visokim novčanim donacijama i pošiljkama oružja na početku Domovinskog rata kad je Hrvatskoj propisan međunarodni embargo, a ogorčene teze iseljeništva kako je iznos na tajnom računu HDZ-a u Villachu samo vrh ukupno poslane svote novca - usput budi rečeno, tajnost je samo formalnog karaktera, javnosti su uglavnom poznati, ali nikad službeno potvrđeni podaci o iznosima i opunomoćenicima računa - manipuliraju s vrtoglavim iznosima i “do milijardu dolara”.
Naravno da taj iznos nema veze sa zdravom pameti, iako se uistinu “torbarilo” s novcem kroz svakojake međunarodne kanale.
Uglavnom, za taj povijesno i činjenično uzbudljiv dio nastanka hrvatske države, dijaspora je prisvojila zasluge, a spremna ih je bila podijeliti samo s HDZ-om kao prirodnim zastupnikom njihovih političkih interesa. HDZ se trudio održati snažne veze s iseljeništvom jer mu je ta politička infrastruktura uvijek dobro došla, Sjetimo se samo onih opskurnih resora poput Ministarstva iseljeništva za koje nitko pouzdano nije znao čemu služi jer nikad nisu uspjeli postići povratak iseljenika i njihova kapitala. Smišljali su svojedobno u HDZ-u strategiju i zakone koji bi olakšali moguća ulaganja i demografsku obnovu povratkom mlade generacije hrvatskih iseljenika.
No, nikako nije išlo i u proteklih deset godina HDZ je dijasporu isključivo hranio ideološkim fiksacijama, strahu od “restauracije Jugoslavije” i “povratkom udbaških sinova na vlast”. Najsvježiji primjer je bila turneja Tomislava Karamarka po SAD-u i Kanadi kad je pokušao obnoviti jedinstvo “matice zemlje i iseljeništva”, nudeći “retuđmanizaciju” i “duhovnu obnovu društva”.
No, nije bio svjestan kako je tikva odavno pukla.
Ravnateljstvo dušebrižništva
Ukratko, dijaspora želi veće ovlasti u društvenom i političkom životu Hrvatske, te ne vjeruje više HDZ-u, posebno nakon dolaska “mlakog”Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a, da su u stanju provesti njihove zahtjeve. Konačno, nedavno su u programatski sročenoj izjavi preko Željke Markić poručili da žele, sažeto rečeno, snažniju participaciju u odlučivanju i integraciju u hrvatsko društvo.
Ujedno, Željka Markić je toplo preporučila generala Glasnovića kao optimalan glasački izbor za dijasporu, a nakon puno međusobnog tepanja, tako je i bilo. Nazirete li s kim imamo posla i otkud puše suzavac?
Konzervativni radikali poput Željke Markić i Željka Glasnovića su ljudi i set društvenih vrijednosti za koje dijaspora žele da vladaju Hrvatskom. Ne pristaju više na status bankomata i bunara glasova koji redovito HDZ-u omoguće tri saborska mandata fore u izbornoj utrci. Štoviše “oni pomno prate procese u Hrvatskoj”, kako im je jednom prilikom izletjelo u javnosti.
Ne libe se HDZ-u “natrljati nos” svojim zaslugama iz prošlosti u njihovom političkom opstanku. Žele vidjeti Hrvatsku kakvom su je oni zamislili odvajajući tisuću dolara ponaosob na iseljeničkim konvencijama u podršci HDZ-u. Plenković šuti, a što će i reći, osim neutralno intoniranih fraza i HDZ-ovih pokušaja da putem desničarski orijentiranih medija i kolumnista izjednači incidentnog Glasnovića sa “sličnim izjavama crvenog prizvuka” i “neokomunističke manjine koja maltretira javni prostor.”
I tu nastaje ozbiljan problem.
I jedan zastupnik dijaspore je previše ako je to Glasnović
Naime, dobar dio Hrvatske, najmanje milijun ljudi koji su glasali za stranke lijeve i liberalne opcije na ovim parlamentarnim izborima, ne žele živjeti u društvu koje počiva na konzervativnim crkvenim idejama o životu i desničarskog nabijanja “čizme u zube” neistomišljenicima. Jasno su to izrekli izbornim stavom, briga ih je hoće li John Krsich iz South Caroline misliti da su “potomci recikliranih komunista”. Nota bene, proteklih godina vodila se žestoka javna rasprava treba li uopće dopustiti hrvatskom iseljeništvu izborno pravo.
Upravo taj argument najviše koriste i zagovornici ukidanja glasačkog prava dijaspori s jasnom porukom: dođite proživjeti svakidašnju muku s nama, podijelite iskustvo, vrijeme i kapital s voljenom zemljom, platite porez, pa onda i glasajte za promjene koje vam odgovaraju. Ne gurajte domoljubnu pinku svakom predsjedniku HDZ-a kako bi nas tlačio dok vi točate noge na obalama Floride.
Slijedom te logike, traže se i izmjene Izbornog zakona u režiji Vladimira Šeksa koji bi smanjio kvotu saborskih mandata s tri na jedan. Usput budi rečeno, tko je ikad čuo ijedan govor zastupnika dijaspore koji je govorio o njihovim stvarnim željama i potrebama, a da nije bio snažno ideološki obojen? Svi djeluju kao ravnatelji dušebrižništva (doista postoji iseljenička institucija pod tim imenom). Čovjek s razlogom pomisli da je i taj jedan zastupnik previše, posebice ako je uvreda demokraciji, dobrom ukusu i zdravom razumu kao što je to Željko Glasnović
Dijaspori nitko ne želi glasno reći istinu
Imam dojam kako u dijaspori, uz sve njihove dobre želje i iskrene namjere, nisu u stanju razlučiti potrebu održanja nacionalne svijesti od potreba modernog društva. Jedno drugo ne isključuje, ali malo tko razumije njihovu opsesiju nacionalnim bitkom.
Hellou, 21. stoljeće ovdje, genetski smo odavno modificirani, civilizacijski predodređeni na miješanje s drugim narodima, biti kozmopolit je najmanje što možeš ponuditi svijetu. Nacionalna država je utopija. Kakav crni Maks Luburić i emigrantske bajke imaju veze s našom stvarnošću, željama i potrebama? Neprijatelj je odavno mrtav, svojim političkim opsesijama tlače hrvatski narod i koče njegov napredak.
Jednako tako, držim da hrvatsko iseljeništvo, uz sve neporecive zasluge za nastanak hrvatske države, prvenstveno mora shvatiti kako ih u domovini nitko ne doživljava kao sudbinski faktor, čak niti njihov dužnik HDZ. Politika emocionalnog ucjenjivanja ili verbalnog nasilja kojom se dijaspora služi kako bi ostvarila politički i društveni utjecaj, treba biti usmjerena prema HDZ-u, a ne prema hrvatskom puku kojeg takva iseljenička politika duboko iritira. Pouka? Sve što trebate, riješite s onima kojima ste dali novac, hrvatski narod ih ionako nikad nije vidio.
Dijaspori nitko ne želi glasno reći istinu. Jednostavno, set vrijednosti kojeg hrvatska dijaspora trenutno gaji jest križanac grubog kapitalizma i konzervativnih ideja, najviše izraženih kroz crkvene naputke o životu i nacionalističkoj idolatriji. General Glasnović je prototip stavova prosječnog iseljenika. Ne poznajem nikoga kome takvo što odgovara.
Iseljeništvo može postati konstruktivan dio hrvatskog društva jedino ukoliko primijene naučena demokratska pravila država u kojima žive. Ne može poslati poruku što misli o hrvatskom društvu putem Željka Glasnovića, grubo mijenjati postojeće životne standarde, pa očekivati duboki naklon. Ne mogu se ograditi od njegovih istupa, “mi nemamo ništa s tim” jer su generala Glasnovića i HDZ podržali s gotovo 100% glasova na proteklim parlamentarnim izborima. Dijaspora ostavlja dojam nacionalnog relikta nesposobnog da se preobrazi u suvremeni politički faktor.
I zato, Mate moj
Na koncu, Mate iz New Jerseya ne donosi nam jelo na stol. Drago mi je čuti njegovo mišljenje, znati da je dobro, žao mi je što mi nije susjed i što je nevolja potjerala njegovog oca “trbuhom za kruhom”. Mate moj, iako “ti dobro pričala hrvatska jezika”, ne kroji mi životnu sudbinu jer si udaljen jebenih sedam tisuća kilometara i nemaš pojma kako se osjećam i kako živim.
I zato Mate moj, ne zajebavaj nas s Željkom jer mi sin ide na fakultet, a ti na živce.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.