"Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes", piše Diana u uvodu svog dnevnika.
Njezina akcija bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci koji su protjerani iz sela na Kordunu i dopremljeni u logore (Lobor-grad, Gradiška, Jasenovac), zatim djeci čiji su roditelji bili na radu u Njemačkoj i djeci koja su nakon ratnih operacija, posebno prije ofenzive na Kozaru (lipanj-srpanj 1942.) bila dovedena u logore.
Prvi put s nadbiskupom Stepincom Diana Budisavljević susrela se 3. prosinca 1941. Tada joj je, piše u dnevniku, nadbiskup rekao kako "nema nikakvog utjecaja na vladu" te da tamo "ništa ne može ishoditi".
Krug suradnika Diane Budisavljević stalno se širio, a naročito su joj u akciji pomagali arhitekt Marko Vidaković, Kamilo Bresler, načelnik Odsjeka za socijalnu zaštitu te Dragica Habazin, dobrovoljna bolničarka Crvenog križa. Unatoč dobivenoj dozvoli za vođenje akcije Dianin muž, zbog straha, nije bio suglasan s njezinim radom.
"Polazila sam od stajališta da moj život nije vrijedniji od života nedužno proganjanih", zapisala je.
Krajem svibnja 1942. ponovno odlazi u audijenciju nadbiskupu.
"Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane", zapisala je u dnevniku 28. svibnja 1942.
Nadnevka 16. lipnja 1942. bilježi ranojutarnji susret s nadbiskupom, budući da smještaj odraslih nije bio osiguran.
"On odmah poziva direktora svoga Karitasa, gospodina Dumića (Stjepan) s kojim dogovara što treba učiniti", navodi dodajući kako je on kasnije vodio čitavu kolonizaciju djece, što je omogućilo da ih više tisuća bude smješteno u seoskim domaćinstvima.
Karitas zagrebačke nadbiskupije nadbiskup Stepinac osnovao je 1933., po uzoru na slične ustanove u drugim zemljama.
U svom dnevniku D. Budisavljević je zapisala o mnogim susretima članova akcije s nadbiskupom Stepincom i ravnateljem Karitasa.
"Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci", piše 23. siječnja 1943.
Dnevnik je Diana Budisavljević, koji je s njemačkog prevela njezina unuka Silvija Szabo sačuvavši i bogatu dokumentaciju koje je dio objavljen u prilogu, počela voditi 23. listopada 1941., a završila 7. veljače 1947., kad je na traženje AFŽ-a izradila izvješće o akciji. Prije toga, krajem svibnja OZNA joj je oduzela albume s fotografijama djece i kartoteku.
"Željeli smo što je više moguće male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo", zapisala je.
U našim leksikonima nema spomena na Dianu Budisavljević, niti na njezinu akciju.