Opasnost od epidemije ospica u Hrvatskoj - kako smo postali tako glupi

Foto: 123rf, Hina

PAMĆENJE je majka svih mudrosti, poručio je grčki dramaturg Eshil još u petom stoljeću prije nove ere.

Njegova poruka ovih je dana u Hrvatskoj ponovno snažno aktualizirana dramatičnom uzbunom zdravstvenih stručnjaka zbog činjenice da su razine procijepljenosti djece protiv ospica u nekim našim južnijim krajevima, osobito u Splitu i Dubrovniku, pale na najniže razine u nekoliko posljednjih desetljeća. U Dubrovniku se bilježi pad s oko 95 % na tek nešto više od 40 % (u županiji na oko 65 %), dok je za kolektivni imunitet, koji je potreban za brzi prekid širenja bolesti kako se ne bi zarazile osobe koje nisu cijepljene iz medicinskih razloga ili one kojima je imunitet oslabljen nekom drugom bolešću, nužno barem 93-95 %. U tom gradu danas živi više od 2200 necijepljene djece od jedne do šest godina starosti, što je jako puno za grad od 40-ak tisuća stanovnika.

>> Dubrovniku prijeti epidemija ospica

>> Shvatili smo da mnogi ne znaju razliku između kozica i ospica. Od ospica se umire

>> Dužnosnik WHO-a za Index: Zbog necijepljenja djece vraća se jedna od najsmrtonosnijih bolesti

Istovremeno, ospice se šire u našem susjedstvu, u Srbiji. Službeno je potvrđeno obolijevanje više od 1320 osoba, među kojima i tri medicinske sestre. Kod više od 130 osoba utvrđene su teške komplikacije, uglavnom upale pluća, a mediji javljaju da su tri do sada umrle. Najviše slučajeva zabilježeno je u Beogradu, no žarišta su potvrđena i u Pirotu, Vranju, Surdulici, Aleksincu, Leskovcu i Bojniku. Od 185 zaraženih u Beogradu, kod kojih je poznat cijepni status, samo njih sedmoro dobilo je dvije potrebne doze cjepiva. Američki State Department preporučio je građanima SAD-a da ne putuju u Srbiju.

Što se to zbiva u Hrvatskoj?

Unatoč ovako ozbiljnoj situaciji, koja uključuje činjenicu da je Dubrovnik zbog turizma vrlo prometan grad, što znači da je rizik uvoza zaraznih bolesti visok, iz reakcija njegovih građanki koje su jučer na ulicama zabilježile kamere nekih medija proizlazi da je crveni alarm stručnjaka malo koga ozbiljnije uznemirio.

Nameće se pitanje: Što se to i zašto zbiva u Hrvatskoj?

Na ovo pitanje mogli bismo dati četiri sažeta odgovora:

1)    Kratko pamćenje: U Hrvatskoj, kao i u mnogim zemljama, ospice su programima cijepljenja gotovo iskorijenjene početkom 21. stoljeća. Većina mlađeg stanovništva stoga nikada nije imala prilike vidjeti ospice, a osobito nije mogla svjedočiti činjenici da je prije početka cijepljenja u Hrvatskoj godišnje od ospica umiralo 20-ak osoba, uglavnom djece. U takvim uvjetima roditelji, zbog neznanja i straha od nuspojava cijepljenja, sve češće procjenjuju da im je bolje ne cijepiti djecu jer imaju dojam da je rizik cijepljenja veći od opasnosti zaraze i ozbiljnih komplikacija bolesti.
2)    Pomodarska histerija: Svijetom se posljednja dva desetljeća širi pomodarska antivakcinalistička histerija straha da bi cijepljenje moglo uzrokovati autizam. Nju je 1998. prevarantskom studijom pokrenuo britanski gastroenterolog Andrew Wakefield, a vjetra u leđa dale su joj i slavne, ali nestručne osobe poput Jenny McCarthy, djevojke Jima Carreyja.
3)    Neznanje: Većina ljudi u Hrvatskoj nema elementarno znanje o cijepljenju – kako ono funkcionira, što je kolektivna zaštita, koliko je učinkovito te koje su posljedice necijepljenja, a koje i kolike nuspojava cjepiva. O cijepljenju se nedovoljno uči u školama, a zanimljivo je da čovjek u mnogim zemljama, pa i u Hrvatskoj, može završiti i medicinski fakultet, a da o njemu ne dozna mnogo.
4)    Agresivan i unosan alternativni lobi: Širenje straha od farmaceutske industrije i cijepljenja u interesu je izuzetno unosnog lobija tzv. alternativne i komplementarne medicine i njihovih ikona koje se predstavljaju kao zviždači iako najčešće nemaju potrebnih stručnosti u infektologiji, virologiji, vakcinologiji ili epidemiologiji.

Svaki od ovih odgovora zahtijevao bi tumačenje u obliku zasebnog članka ili čak više njih. Kako za to ovdje nemamo dovoljno prostora, a vjerojatno većina čitatelja ionako ne bi imala strpljenja za čitanje tolikog teksta, predstavit ćemo vam ih u tek nešto proširenim poglavljima.

Kratko pamćenje

Brojne studije pokazuju da ljudi slabo reagiraju na prijetnje kojima osobno ne svjedoče, koje se događaju negdje daleko - vremenski ili prostorno. Ospice su najzaraznija bolest za koju danas znamo. Od njih dnevno umire oko 400 ljudi, no uglavnom u zemljama trećeg svijeta, daleko od naših očiju i ušiju.

Mlađe stanovništvo u Hrvatskoj ne pamti i ne može pamtiti kako su izgledale epidemije ospica i njihove ozbiljne komplikacije, baš kao ni činjenicu da je od njih u prosjeku godišnje umiralo 20-ak djece.

Nažalost, brojni grafikoni koji dobro ilustriraju učinkovitost cijepljenja kao jednog od najvećih uspjeha u povijesti medicine uglavnom nisu dovoljno uvjerljivi da potaknu ozbiljniju promjenu u svijesti (mi vam dva ipak predstavljamo dolje i savim dolje). Roditelji uglavnom kalkuliraju da će u okolnostima u kojima nema ospica manje riskirati ako ne cijepe djecu, a antivakcinalisti nestajanje zaraznih bolesti pripisuju isključivo boljoj higijeni i kvalitetnijoj prehrani. Kada se ospice ponovno pojave u zemljama u kojima je cijepni obuhvat pao, a da se higijenski i ekonomski uvjeti pritom nisu nimalo promijenili, oni pribjegavaju tvrdnjama da su panika i broj žrtava predimenzionirani, a ponekad čak i da sama cjepiva uzrokuju epidemije.

Svijest o potrebi cijepljenja, nažalost, najučinkovitije se budi kada se bolest negdje ponovno pojavi. U takvim situacijama neke se zemlje čak odlučuju za uvođenje radikalnijih mjera - raznih oblika kažnjavanja necijepljenja pa i obaveznog cijepljenja. Primjerice, Australija je zbog pada procijepljenosti 2017. uvela zakon kojim je zabranila upisivanje necijepljene djece u javne vrtiće i škole. Za institucije koje naprave propust pa ipak upišu takvu djecu, predviđena je kazna od oko 24.000 američkih dolara (30.000 australskih).

Veći učinak od grafikona također imaju prikazi hospitaliziranih bolesnika ili djece s osipom na koži ili na aparatima za umjetno održavanje života. Zanimljivo je pritom da će antivakcinalisti često negodovati kada ih mediji objave, iako se sami u svojoj propagandi redovno služe prizorima golemih šprica zabodenih u malenu djecu, a nerijetko čak i neetičnim, lažnim snimkama nuspojava cijepljenja (poznat je slučaj fotografije djeteta koje spava, a koju su antivakcinalisti podvalili kao sliku djeteta koje je umrlo od posljedica cijepljenja). Drugim riječima – treba razumjeti da je podsjećanje strašnim prizorima ospica i njihovih nuspojava, iako nije ugodno, odgovornost i dužnost medija i medicinskih stručnjaka!

Neznanje

Jedna studija koju su 2015. objavili hrvatski psiholozi pokazala je da oko 57,9 posto roditelja ne bi cijepilo svoju djecu barem nekim od trenutno obaveznih ili preporučenih cjepiva, da zabrinjavajuće velik dio njih ima vrlo slabo znanje o cijepljenju, da istovremeno drastično precjenjuju svoju informiranost te da više vjeruju podacima koji se mogu dobiti iz nepouzdanih izvora - na stranicama alternativaca, nevladinih udruga, new age pokreta i teoretičara zavjera, na forumima, iz medija i od članova obitelji, nego onima koji stižu od kvalificiranih stručnjaka - pedijatara, školskih liječnika, zdravstvenih djelatnika ili iz obrazovnih institucija.

Zabrinjavajuće istraživanje također je utvrdilo da u nepovjerenju prema cijepljenju i liječnicima prednjače roditelji višeg stupnja obrazovanja. Drugim riječima, obrazovaniji roditelji, osobito oni alternativnih stilova života, imaju više povjerenja sami u sebe i svoje mogućnosti istraživanja na Googleu nego u stručnjake (grafika dolje).

No stvarna situacija je takva da čak i ljudi koji su završili medicinu ne moraju nužno doznati puno o imunizaciji, njezinim rezultatima i nuspojavama cijepljenja. Moguće je proći kroz studij i pritom prisustvovati na tek nekoliko sati predavanja o toj temi. Posljedica je da ljudi vjeruju navodnim medicinskim stručnjacima antivakcinalistima s titulama dr. med., koji zapravo nisu stručnjaci. Pritom činjenicu da je antivakcinalista medicinara ipak vrlo malo smatraju rezultatom zavjere države ili masovnog podmićivanja farmaceutske industrije.      

Slabo informirani roditelji i oni koji su prošli 'Google-akademiju' uglavnom misle da odlukom da ne cijepe svoju djecu neće nikoga ugroziti jer svi koji žele cijepiti djecu imaju slobodan izbor pa ih mogu zaštititi. No pritom ne vode računa o nekoliko ozbiljnih činjenica:

1)    Da ospica nema upravo zato što su iskorijenjene dobrim programima cijepljenja i tako stvorenim kolektivnim imunitetom koji prekida širenje bolesti budući da virus ne dolazi u priliku naići na osobu koja nije razvila imunitet. No za takav imunitet potrebna je procijepljenost od najmanje 95 %, dok je u samom gradu Dubrovniku ona danas tek nešto iznad 40 %.
2)    Da u populaciji ima starijih ljudi koji se nisu cijepili jer u njihovom djetinjstvu nije bilo cjepiva (većina ih je stekla imunitet u kontaktu s divljim virusom, ali ne svi) te da ima djece koja se ne mogu cijepiti zbog opravdanih medicinskih razloga kao što su primjerice alergije ili kronične bolesti.
3)    Da cjepiva nisu uvijek 100 % djelotvorna, osobito ako je netko primio samo jednu od potrebne dvije doze. Naime, obrambeni sustav neke djece jednostavno neće dovoljno snažno reagirati da bi im pružio doživotnu zaštitu.
4)    Da su ospice, iako u većini slučajeva prolaze bez težih komplikacija, ipak vrlo opasne kada se u obzir uzme statistika. Smrtni ishod u razvijenim zemljama kreće se oko 0,1 %, dok u nerazvijenim zemljama, uglavnom zbog pothranjenosti, može dosegnuti visokih 10 %. No u kombinaciji s činjenicom da su ospice toliko zarazne da će jedna osoba u prosjeku u necijepljenoj populaciji zaraziti oko 15 drugih, dolazimo do poraznih rezultata kakve vidimo čak i u relativno dobro procijepljenoj Srbiji. 

Uvezena pomodarska histerija

Hrvatska nije usamljena u zabrinjavajućim trendovima pada procijepljenosti. On se bilježi u mnogim zemljama svijeta, a iznad svega se pripisuje širenju pomodarske antivakcinalističke histerije koju je 1998. pokrenuo britanski gastroenterolog (dakle, ne epidemiolog, virolog ili infektolog) Andrew Wakefield. On je u časopisu Lancet obavio studiju čiji su rezultati navodno pokazali da bi cjepivo MMR moglo biti uzrok autizma. Studija je kasnije povučena, iz nje se povuklo i deset Wakefieldovih suradnika, a on je osramoćen i prokazan kao prevarant da bi mu konačno bila oduzeta medicinska licenca. Nažalost, u međuvremenu je postao ikonom antivakcinalističkog pokreta i teoretičara zavjera koji su ga proglasili mučenikom farmaceutskih lobija. 

Stručnjaci smatraju da je njegov prevarantski rad nanio jednu od najvećih šteta javnim zdravstvenim sustavima u povijesti medicine.

Ponovimo stoga nekoliko temeljnih činjenica o spornoj studiji koja je uzrokovala enormne posljedice - od financijskih do zdravstvenih uključujući i brojne nepotrebne smrti.

1)    Neovisne provjere Wakefieldovog istraživanja pokazale su da je on izvrtao pa čak i blatantno krivotvorio podatke.
2)    Broj sudionika studije bio je apsurdno malen – samo 12. Neku od te djece u studiju su uključili roditelji koji su pripremali tužbe protiv proizvođača cjepiva.
3)    10 od ukupno 12 koautora na studiji povuklo je rad izjavivši da podaci nisu bili dostatni da bi se utvrdila stvarna uzročno-posljedična veza između cjepiva i autizma.
4)    Utvrđeno je da su Wakefielda financirali odvjetnici koje su roditelji angažirali za sudske procese protiv proizvođača cjepiva.
5)    Novinar Brian Deer otkrio je 2004. u dokumentarnom serijalu Dispatches da je Wakefield prije svoje kampanje protiv cjepiva MMR pokrenuo patentiranje za vlastito cjepivo protiv ospica.
6)    Ugledan časopis British Medical Journal objavio je niz članka koji su pokazali da se Wakefield služio očitim prijevarama te da je u tome imao financijske interese.
7)    Nakon Wakefieldove lažirane studije provedena su brojna istraživanja koja su pokazala da nema nikakvih dokaza da su cijepljenje i autizam povezani. Najpoznatija je velika danska studija na uzorku većem od pola milijuna ljudi koja je utvrdila da nema razlike u pojavnosti autizma u cijepljenoj i necijepljenoj populaciji.

Wakefield nikada nije priznao prevaru. Time je osnažio svoj imidž žrtve, a nakon što je izgubio licencu za medicinsku praksu taj mu je status omogućio da i dalje zarađuje na svojem antivakcinalizmu, među ostalim, svojim brojnim knjigama, predavanjima i drugom propagandom kao što je primjerice film Vaxxed: From Cover-Up to Catastrophe.

Treba također napomenuti da cjepiva protiv bolesti kao što su ospice nikako nisu unosan biznis. Jedna doza cjepiva MMR košta samo 33 kune, a dva su uglavnom dovoljna za cjeloživotnu zaštitu! S druge strane, hospitalizacija uzrokovana komplikacijama bolesti neusporedivo je skuplja i računa se u tisućama kuna. Drugim riječima, liječnicima i bolnicama trebalo bi se mnogo više isplatiti necijepljenje od cijepljenja. Konačno čak i homeopatski pripravci za ospice po pakovanju koštaju više od cjepiva - između 5 i 10 USD - s time da ne štite od infekcije.

Rezultat antivakcinalističke histerije je da se ospice, koje su se donedavno u brojnim razvijenim zemljama smatrale gotovo iskorijenjenima, ponovno vraćaju, osobito u džepovima u kojima je procijepljenost značajno pala (grafika dolje).

 

Agresivan i unosan alternativni lobi

Komplementarna i alternativna medicina (KAM), suprotno općoj percepciji, nije neki humaniji, holistički pristup čovjeku, nego je izuzetno unosan i vrlo neetičan biznis (jer promovira nedjelotvorne i dvojbene lijekove i metode). Prema predviđanjima stručnjaka do 2025. on bi u svijetu mogao dosegnuti 196,87 milijardi dolara. Trenutno se na KAM samo u SAD-u troši preko 40 milijardi USD godišnje.

Pritom treba imati na umu da je ponajbolja reklama za KAM biznis širenje straha od farmaceutske industrije i konvencionalne medicine, koja se često, prema utemeljitelju homeopatije Samuelu Hahnemannu, pogrdno naziva alopatskom (od grčkog állos, ''različit'' i páthos, ''patnja''), što bi trebalo značiti da liječi samo simptome, a ne i bolest. No u 18. stoljeću, kada je živio Hahnemann, iako su mikroorganizmi bili poznati već više od stoljeća, teorija da upravo oni uzrokuju brojne bolesti još nije bila razvijena. U njegovo vrijeme bolesnicima se uglavnom samo puštala krv, pa je termin alopatija u tom kontekstu razumljiv. 

Uz to što je KAM biznis već sada velik, njegovi su troškovi neusporedivo manji od troškova farmaceutske industrije jer za alternativne i komplementarne lijekove uglavnom ne postoji zahtjev da moraju proći klinička istraživanja kako bi dokazali da su učinkovitiji od placeba. Oni se najčešće registriraju kao dodaci hrani pa je uglavnom dovoljno da se dokaže da nemaju opasnih nuspojava. To najčešće nije teško jer mnogi ne sadrže nikakve aktivne tvari potrebne za istinsko liječenje bolesti. Drugi lijekovi, biljni i tradicionalni, u upotrebi su već stoljećima, pa se nuspojave odavno znaju, no oni, ako su djelotvorni, ionako su prihvaćeni u konvencionalnoj medicini.

U našim krajevima kao zvijezda antivakcinalizma i teorija zavjera farmaceutske industrije nametnuli su se internistica Lidija Gajski, koja je promotorica KAM-a i autorica knjige o navodnim grijesima farmaceutske industrije, Lucija Tomljenović, koju dokazano financiraju antivakcinalističke udruge (o čemu smo već pisali na Indexu http://www.index.hr/vijesti/clanak/blamaza-hrvatske-protivnice-cijepljenja-povucen-joj-je-znanstveni-rad/1000115.aspx) i Srećko Sladoljev koji je stekao reputaciju zviždača u vezi s pričom o Imunološkom zavodu.

Pod utjecajem takve svjetske i domaće kampanje neinformirani roditelji i oni koji se informiraju na stranicama antivakcinalista i teoretičara zavjera, prirodno će biti zabrinuti za svoju djecu. Jasno je da će njihovoj skepsi, među ostalim, pridonijeti i činjenica da lijekovi i cjepiva gotovo uvijek imaju neke nuspojave, ponekad i teške, osobito kada su u pitanju lijekovi protiv teških bolesti poput raka. Povjerenju neće pridonijeti ni povremena otkrića da određeni lijekovi ponekad imaju veće nuspojave od opisanih ili da lijekovi nisu tako čudotvorni kao što se to očekuje. No medicina i farmaceutska industrija, iako su također unosni biznisi, izuzetno su dobro zakonski regulirani i svakim se danom sve bolje reguliraju. To je u biti jedan od ključnih razloga zašto su lijekovi skupi. Da bi došao u ljekarne, lijek mora proći kroz toliko rigorozna i dugotrajna pretklinička i klinička istraživanja da u prosjeku košta oko milijardu dolara. Uglavnom, u medicini je uvijek potrebno odvagnuti koristi i štete od liječenja – ako su koristi veće, lijek se može smatrati dobrim. U ovom svijetu ne postoji mogućnost da živimo bez ikakvih rizika. A cijepljenje je svakako najbolji način prevencije opasnih bolesti s najmanjim mogućim rizicima!