KADA se ovih dana budu pronalazili mnogobrojni razlozi zbog kojih je u tijesnoj izbornoj utrci pobijedio HDZ, vjerojatno je da se u obzir neće uzimati neke sasvim banalne, naizgled potpuno nevažne i od većine velikih "igrača" potpuno ignorirane činjenice koje su na kraju balade ipak donijele prevagu
Kolega Klauški je tako u svom posljednjem predizbornom komentaru rekao da je Milanović svoju stranku opisao kao "buru koja će otpuhati ovu vlast", a potom napomenuo da "za nedjelju prognoziraju jugo i kišu". Na kraju se ispostavilo da SDP svoj podbačaj uistinu duguje lošem vremenu. Još prije prvih šokantnih GONG-ovih anketa se moglo pretpostaviti da SDP baš i nema pretjeranih razloga za optimizam, s obzirom na to da je odziv birača bio za neka 3 postotka manji od 2003. godine. S obzirom na to da vladajuća stranka ima najdiscipliniranije biračko tijelo, jasno je da je time automatski stekla prednost.
Ta je prednost bila još vidljivija u Dalmaciji, koju je u nedjelju pogodila južina i gdje je zabilježen još niži odziv nego u ostatku zemlje. U toj tradicionalnoj utvrdi HDZ-a, a u uvjetima niskog odziva se čak i jedan uistinu jaki lokalni "igrač" kao Jambo tek na jedvite jade progurao iznad izbornog praga, a Ruža Tomašić i Tonči Tadić ostali ispod njega.
Dakako, kada se bude govorilo o tome zašto su izbori završili kako su završili, ne smije se smetnuti s uma da je vladajuća stranka tome dala značajni doprinos. Čak i oni koji smatraju kako Sanader nije zaslužio sljedeći mandat će se vjerojatno složiti da je uložio ogroman trud da ga ostvari. HDZ je imao vrlo dobru kampanju i prilično efikasno koristio svoje ljudske i materijalne resurse kako bi mobilizirao svoju glasačku bazu, koristio usluge svojih političkih saveznika te zbunio i obeshrabrio biračko tijelo svojih protivnika.
S druge strane, kada se budu analizirali ovi izbori, manje će se govoriti o umijeću Sanadera i njegovog tima koliko o činjenici da je SDP ipak uspio iščupati poraz iz onoga što je samo prije nekoliko mjeseci izgledala kao sigurna pobjeda. Međutim, valja uzeti u obzir da je sama neizvjesnost izbora i sama bila posljedica jedne banalne činjenice, koja je, pak, ovaj put išla u prilog glavnoj oporbenoj stranci – smrti Ivice Račana te besplatna reklame kroz uzbudljive stranačke izbore i svježe lice koje simbolizira promjene.
Bilo kako bilo, kada se komentirali rezultati SDP-a, hrvatska javnost će imati dosta prilike da vidi ilustraciju riječi "spin". Tako će mnogi komentatori – uključujući neke krugove u SDP-u – pronalaziti valjane razloge da jučerašnje izbore proglase Milanovićevim fijaskom. S druge strane će Milanović i njegove pristaše moći tvrditi kako su ostvarili najbolje rezultate u povijesti stranke, onakve kakve je Račan mogao samo sanjati.
Međutim, čak se i takav spektakularni uspon glavne oporbene stranke nije pretočio u pobjedu. Razlozi za to se, bez sumnje, moraju naći i u samom SDP-u koji nije bio u stanju iskoristiti ne jednu, nego nekoliko pruženih prilika. To uključuje i kornatsku tragediju koja je mogla pokopati HDZ, ali koju je SDP "ziheraški" ignorirao da se ne zamjeri Mesiću i ne bude izgledao previše beskrupulozan. Da su se tragični kornatski događaji zbili pred izbore 2003. godine, izvjesno je da bi HDZ na svojim predizbornim skupovima palio lutke s likom Željke Antunović i Šime Lučina. "Netalasanje" i nediranje takvih osinjih gnijezda su od mnogih potencijalnih SDP-ovih birača prepoznati kao nastavak politike Ivice Račana.
Zapravo, SDP, barem što se glavnih kandidatskih aduta tiče, i nije predstavljao neko osvježenje kakvim se nastojao predstaviti. Među nositeljima lista su se tako našli Željka Antunović i Tonino Picula – istaknuti članovi gubitničke ekipa iz 2003. godine, a Milanovićevo nisu slijedila neka nova lica, s časnim izuzetkom Biljane Borzan koja je pokazala kako se s HDZ-om može ravnopravno natjecati u Slavoniji. SDP se i u samoj kampanji predugo ponašao kao da se nalazi u jeseni 1999. godine, a ne 2007. godine, odnosno da protiv sebe ima potrošeni, zapadnim vladama omraženi i frakcijskim borbama razdirani HDZ, a ne kompaktnu i međunarodnim vezama "potkovanu" ekipu pod Sanaderom u naponu snage. Samo tako se može objasniti bezvoljnost, bezličnost i bezidejnost SDP-ove kampanje, kao i to da je tek pred sam kraj – kada je se prekasno shvatilo da HDZ ne namjerava odustati bez borbe – počela davati nekakve znakove života.
SDP-ovci, pak, mogu tvrditi da je njihova stranka na ove izbore išla poput boksača u ring s jednom vezanom rukom. Medijska im klima nije bila naklonjena, ali i nakaradna raspodjela izbornih jedinica, sastavljena tako da koncentracijom potencijalnih glasova što više favorizira HDZ, a što više rascjepka potencijalne glasače oporbe. Međutim, opet je tu sam SDP kriv, s obzirom da je takav izborni zakon mogao komotno mijenjati dok je bio na vlasti, ali to nije htio učiniti. Uslugu koju su tako učinili HDZ-u pred izbore 2003. godine im Sanader više neće pružiti.
Postavlja se pitanje da li su ovi izbori uistinu mogli donijeti nekakve promjene. O tome da li je HDZ – s obzirom na seriju afera, korupciju, nesposobnost i bahatost - zaslužio da ostane na vlasti, može se raspravljati. O tome da ovakav SDP nije zaslužio doći na vlast će već biti manje diskusije. Stranka koja je pokazala mlakost i bezidejnost prilikom pokušaja dolaska na vlast bi bila još nesposobnija u ministarskim foteljama. Čini se da će u Hrvatskoj umjesto bure sljedeće četiri godine, a možda još i duže, potrajati južina.
Dragan Antulov