Oružani sukobi kriminalnih klanova već mjesecima su vodeća tema u švedskoj javnosti, no rujan je donio dosad nezabilježenu eskalaciju nasilja, u kojem je smrtno stradalo 12 osoba. Pucnjave i eksplozije podmetnutih bombi gotovo svake noći odjekuju po široj okolici Stockholma.
>> Krvavi ulični rat u Švedskoj. Ginu nevini prolaznici, premijer traži pomoć vojske
Budući da u bezobzirnim oružanim obračunima i egzekucijama na javnim mjestima sve češće stradaju i nevini građani, švedski premijer Ulf Kristersson pozvao je i oružane snage da se uključe u suzbijanje klanova. Kako je najavljeno, vojska će od idućeg tjedna "početi pružati pomoć u analizama i logistici te u rukovanju eksplozivima i forenzičkim poslovima".
O tome može li to pomoći i kako je u zemlji blagostanja, kakvom se Švedsku često opisuje, došlo do problema ovakvih razmjera razgovarali smo s Denisom Begićem, parlamentarnim zastupnikom opozicijskih Socijaldemokrata rodom iz Gradiške u Bosni i Hercegovini.
Kakva su Vaša razmišljanja o valu nasilja koji je pogodio širu okolicu Stockholma?
Situacija je alarmantna i zahtijeva hitne mjere. Pokazalo se da društvo nije odradilo posao kako treba. Suština problema je u tome što smo dopustili preveliku segregaciju u švedskom društvu. I sada osjećamo posljedice. Ovo je rezultat dugogodišnjeg zanemarivanja socijalnih problema i nedostatka integracije.
Postoji li još nešto što bi policija trebala pod hitno učiniti da zaštiti građane i prekine rat klanova?
Policija treba koristiti sve dostupne resurse i tehnologije za borbu protiv ovog problema. Možda može potražiti iskustva drugih zemalja u sličnim situacijama. Švedska se može obratiti za pomoć policijskim službama susjednih zemalja, Norveške, Danske i Finske, među ostalim i zato da se kriminal ne proširi. Kriminal ne poznaje državne granice. Uostalom, vođa klana koji je u središtu aktualnog sukoba posao vodi iz Turske.
Nadalje, mislim da bi trebalo pojačati kontrolu na švedskim granicama u smislu sprječavanja protoka narkotika i oružja. Nisam ni protiv toga da se zatraži pomoć vojske. Pritom ne mislim da gradovima trebaju naoružane vojne patrole, nego da oružane snage pomognu policiji u obavještajnim zadacima i logistici. Također, trebamo razmisliti o uvođenju strožih zakona protiv organiziranog kriminala.
Dakle, slažete se sa švedskim premijerom Ulfom Kristerssonom kad kaže da će zatražiti suradnju policije i oružanih snaga u borbi protiv organiziranog kriminala?
Podržavam svaku mjeru koja će efikasno riješiti problem, ali vojska na ulicama nije rješenje. Ovo je ponajprije policijski posao, ali slažem se da policiji treba pomoći da svoje resurse usmjeri na teren. Ne dolazi u obzir da vojska s oružjem izlazi na ulice. To bi bio iskorak prema totalitarnom sustavu. To je neprihvatljivo, pogotovo za nas koji smo na zapadnom Balkanu iskusili takve stvari. Moramo pronaći uravnotežen pristup koji će poštovati građanske slobode.
Kako biste opisali genezu problema? Zašto je ovakvo nasilje u drugim skandinavskim zemljama na znatno nižim razinama?
Odgovori nisu jednostavni. Počnimo od toga Švedska nije provela reforme kojima su pribjegle neke druge države. Danas imamo veliku segregaciju u švedskim školama. Imamo škole koje biraju učenike i nemaju nijednog polaznika koji je rođen u Švedskoj ili nijednog stranca. Različite demografske skupine uopće više nemaju dodira u svakodnevnom životu. Imamo dijelove velikih gradova u kojima ne žive Šveđani ili, ako ih ima, onda su to socijalni slučajevi. Potrebno je preispitati naš pristup obrazovanju i socijalnoj politici. Znači, zajedništvo je nestalo.
Nadalje, mnoga imigrantska djeca nemaju pristup raznim slobodnim aktivnostima, a ponekad imaju i manjkavu poduku u školama. Švedski školski sustav nije dobar zato što osim segregacije postoje i privatne osnovne škole i gimnazije koje funkcioniraju poput poduzeća i služe kako bi se stvarala dobit. Nijedna druga europska zemlja nema takav sustav. Rekao bih da je uzrok problema u svojevrsnoj amerikanizaciji Švedske koja je počela prije 20-ak godina.
Također, ulazak Švedskih demokrata u parlament i njihova retorika doveli su do podjele na "mi" i "oni". Kad sam početkom 90-ih godina došao u Švedsku, toga jednostavno nije bilo. Nisam nikada doživio da netko u mene upire prstom zato što sam stranac. Štoviše, pomagali su mi na svakom koraku. Međutim, ako danas uđete u menzu nekog švedskog poduzeća, vidjet ćete da stranci i Šveđani za ručkom sjede odvojeno. Isto tako, Anders će danas u Švedskoj puno lakše pronaći stan i dobiti posao nego Muhamed. Društvo je postalo sumnjičavo prema strancima.
Naravno, treba jasno reći što se dogodilo nakon 2015. godine. U Švedsku je tada došlo oko 180.000 izbjeglica s Bliskog istoka, ali društvo nije imalo kapaciteta i resursa da ih zbrine na odgovarajući način. Primjerice, djeca nisu odmah mogla dobiti mjesto u školi, a ljudi su spavali po barakama i šatorima. Tako je stvoreno paralelno društvo, čije posljedice danas osjećamo. To je bila najveća pogreška.
S druge strane, početkom 90-ih godina s Balkana je došlo oko 50.000 izbjeglica i imigranata. I ja sam tada došao u Švedsku. Zemlju je tada potresala teška gospodarska i financijska kriza, ali unatoč tome na pridošlice sa zapadnog Balkana danas se ovdje gleda kao na primjer uspješne integracije. Zašto? Zato što smo imali mogućnost naučiti jezik, školovati se i zaposliti.
Kako prosječni Šveđanin gleda na ovaj val nasilja i u kojoj mjeri to narušava njegovu predanost otvorenosti i toleranciji?
Građani su zabrinuti, i to s pravom. Obični građani često krivnju svaljuju na strance i pritom zanemaruju to što stranci uopće nisu homogena skupina. Imigranti i njihova djeca uvelike pridonose švedskom društvu i ne može ih se sve trpati u isti koš. Kad bi odgovor bio tako jednostavan, onda bi i rješenje bilo jednostavno. Ne treba smetnuti s uma da u organiziranom kriminalu ima i rođenih Šveđana. Manje nego imigranata, ali ih ipak ima. Stereotipi i predrasude neće pomoći u rješavanju ovog problema.
Smatrate li da je Vaša stranka griješila tijekom osam godina (od 2014. do 2022.) premijerskog mandata Stefana Löfvena i Magdalene Andersson i da snosi krivnju za ovu eskalaciju?
Svaka stranka u parlamentu mora preuzeti dio odgovornosti. I mi u Socijaldemokratima moramo preispitati što smo radili i kakve smo odluke donosili. Naša stranka također je griješila, ali želim naglasiti da je kroz spomenutih osam godina zbog odnosa snaga u parlamentu nekoliko puta donesen državni proračun po mjeri opozicije. Svaka ključna odluka morala se prethodno dogovoriti s građanskim strankama.
Danas vladajuće stranke ne žele nikakvu komunikaciju s lijevim centrom. Švedska je oduvijek bila zemlja kompromisa zato da se ne bi svake četiri godine mijenjali zakoni. I ja sam glasao za stvari koje mi nisu baš bile prihvatljive, no to je bilo neophodno zbog dogovora oko ključnih pitanja poput mirovinskog ili zdravstvenog sustava.
Mislim da se rješenje mora postići kroz dogovor parlamentarnih stranaka, pri čemu svi moraju suzbiti svoj prestiž i ponos. Problem je i to što zbog kriminaliteta pate i druga važna pitanja. Primjerice, građevinska industrija je u kolapsu. Prošle godine u Švedskoj je izgrađeno 70.000 stanova, ove godine nećemo doći ni do 19.000 novih stanova, a sljedeće možda do 5000. Sve je povezano. Moramo se fokusirati na budućnost i naći zajedničko rješenje.
Kako dugoročno riješiti problem nasilja u organiziranom kriminalu?
Rješenje leži u kombinaciji policijske akcije i socijalnih programa. Mislim da nitko istinski ne uživa u životu s druge strane zakona. Mnogo je pripadnika kriminalnog podzemlja koji žele napustiti klanove i vratiti se normalnoj svakodnevici, ali nema ih tko dočekati, prihvatiti i usmjeriti. Dakle, rješenje nije samo u policijskoj represiji nego i u socijalnim mjerama. Kad bi policijska brutalnost i golemi zatvorski sustav bili rješenje za kriminalitet, onda bi danas Amerika bila bajka.
Pravo rješenje nije samo u zatvaranju kriminalaca nego u sprječavanju da mladi ljudi postanu kriminalci. Najbolja slika društva je tretman prema najranjivijima, a u Švedskoj su to djeca stranaca. Ne smijemo dignuti ruke od njih. Moramo se pobrinuti da ne završe u kriminalu. Tim više što stranci sve manje dolaze u Švedsku, njihov dolazak je uvelike otežan nacionalnim propisima, a i reputacija zemlje s najviše pucnjava u Europi čini svoje. Moramo investirati u našu budućnost, a to su naša djeca.
Je li Švedska sigurna zemlja za buduće imigrante i turiste?
Švedska je i dalje jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Moja je poruka svima da dođu u Švedsku na odmor i uvjere se sami o kakvoj se zemlji radi. Neprihvatljiva je ova razina nasilja koje proizlazi iz organiziranog kriminala, ali za mene je Švedska i dalje sasvim sigurna zemlja. Osobno se ne osjećam nimalo ugroženo niti sam ikad u ovih 30 godina doživio bilo kakvu neugodnost.
Dakle, dobro došli u Švedsku, kao turisti, ali i useljenici. Treba nam medicinskog osoblja, vozača, montera, inženjera, treba nam kvalificirane radne snage svih profila. Smatram da je Švedska još uvijek zemlja u kojoj će se Hrvati dobro snaći i lijepo osjećati.