NEKOLIKO je načina kako obrane generala mogu osporiti prvostupanjsku presudu, ali svode se na isto - zastupanje branjenika, a ne povijesnih istina.
Ante Gotovina je proglašen krivim kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata kojem je cilj bio trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom sile ili prijetnjom silom, što je predstavljalo i uključivalo deportaciju, prisilno premještanje i progon putem uvođenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera, protupravnih napada na civile i civilne objekte. Gotovina je proglašen krivim po sljedećim točkama optužnice:
Točka 2. Deportacija kao zločin protiv čovječnosti
Točka 4. Pljačka javne i privatne imovine kao kršenje zakona i običaja ratovanja
Točka 5. Bezobzirno razaranje kao kršenje zakona i običaja ratovanja
Točka 6. Ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti
Točka 7. Ubojstvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja
Točka 8. Nečovječna djela kao zločin protiv čovječnosti
Točka 9. Okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja
Jedina točka po kojoj nije proglašen krivim je 3. Nečovječna djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti.
Gotovina je nakon proglašenja krivim za toliko teških kaznenih djela dobio i primjerenu kaznu od 24 godine zatvora. Kad je riječ o odmjeravanju kazne, Vijeće je uzelo u obzir težinu kaznenih djela, veliki broj zločina na velikom području, ranjivost žrtava i Gotovininu zloupotrebu položaja vlasti, kao i praksu izricanja kazni u bivšoj Jugoslaviji.
Jesu li krajinski Srbi bili meta zločina?
Sve ovo uzet će u obzir i u reviziji presude, odnosno nakon žalbe obrane, ali poslije više od tri godine zasjedanja i svjedočenja 183 svjedoka, Vijeće je prije obrazloženja presude istaknulo kako je središnje pitanje ovog predmeta jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine. Sud je dakle utvrdio da jesu, a sada obrani preostaje tri mjeseca kako bi pripremila žalbu i sud uvjerila u suprotno.
Osim što obrane imaju malo vremena za pobijanje nepravomoćnih presuda, do kolovoza moraju detaljno proučiti oko 1500 stranica obrazloženja presude. U prilog im ne ide ni to što ne mogu dokazivati da se događaji i djela u presudi nisu dogodili, nego jedino mogu ići na dokazivanje kako je Sud pogrešno interpretirao okolnosti i događaje o kojima je u presudi riječ.
Hrvatska Vlada se sada svim silama trudi prikazati kao čimbenik koji će pomoći generalima kroz instituciju "Prijatelja suda", ali taj status može dobiti samo kao nepristrana (što naravno nije), a zahtjev za tim statusom joj je već odbijen na početku suđenja generalima.
Hrvatska Vlada i žalba: Demonstracija (ne)moći
Osim toga, Vlada poručuje kako će obranama Gotovine i Markača pomoći davanjem dokumenata koji bi pokazali nevinost njihovih klijenata. Sud će dopustiti uvođenje novih dokaza ako obrana uopće bude htjela uvoditi nove dokaze ili ako se utvrdi da dokazi ranije nisu bili dostupni obrani, kao što je primjerice bio slučaj u žalbenom postupku za generala Blaškića, u kojem mu je presuda s 45 smanjena na 9 godina zatvora.
Blaškićev slučaj u jednom dijelu nije usporediv s aktualnim: Tadašnji je državni vrh tog generala izručio Haagu, na sve načine opstruirao rad obrane, a izvršitelje zločina u Ahmićima nagradio novim identitetima, zaposlenjima i kućama u Hrvatskoj. S druge strane, hrvatske Vlade u posljednjih deset godina (koliko je prošlo od optužnice, bijega do hvatanja i prvostupanjske osude Gotovine) ako se već nisu pretrgle od pomoći, onda sigurno nisu minirale Gotovinu ili uskraćivale pomoć braniteljskom timu.
Jedina točke koje mogu pasti su one vezane za progon i deportaciju Srba
Čitajući osam točaka presude za koje je Gotovina proglašen krivim, najlabavijima se čine one za "progon" i "deportaciju" krajiških Srba, jer je Sud preuzeo stav Tužiteljstva da su Hrvatske snage protjerale Srbe, iako je njihov odlazak uslijedio nakon naredbe Vrhovnog savjeta obrane RSK o evakuaciji civila. Obrana mora dokazati da je Raspravno vijeće pogrešno utvrdilo ovo što stoji u presudi: "Vijeće je uzelo u obzir da je 4. i 5. kolovoza 1995. velik broj osoba napustio Benkovac, Gračac, Knin i Obrovac i otišao u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Vijeće je mišljenja da se, iako su postojali planovi krajinskih Srba za evakuaciju određenih općina, razlikovao stupanj njihove primjene. Štoviše, stanovništvo je već bilo u pokretu kada su srpske općinske vlasti počele poduzimati mjere i kada je predsjednik Srpske krajine Martić kasno poslijepodne 4. kolovoza 1995. naložio evakuaciju. Raspravno vijeće je zaključilo da su planovi za evakuaciju i nalozi vlasti krajinskih Srba imali malo ili nikakvog utjecaja na odlazak krajinskih Srba.
Što se tiče Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca, Vijeće je zaključilo da je strah od nasilja i pritisak uslijed granatiranja stvorio atmosferu u kojoj ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu. Na primjer, jedan svjedok je posvjedočio da se činilo da granate koje su u Kninu posvuda padale za svrhu imaju zastrašivanje ljudi i da su svi imali osjećaj da moraju pobjeći."
Teret obrane: Udruženi zločinački pothvat i dosadašnje neprihvaćanje žalbi
Gotovini i Markaču ne ide u prilog dosadašnje (ne)prihvaćanje žalbi i smanjivanje prvostupanjskih presuda u Haagu. Već sama kvalifikacija "udruženi zločinački pothvat", duljina kazne dosuđena Gotovini i Markaču, kao i nepobitnost brojnih zločina koji su se nakon akcije dogodili na oslobođenim područjima, ostavlja malo manevarskog prostora obrani. To se posebno odnosi na Markača, koji je u prvom stupnju osuđen jer je "znao da su njemu podčinjeni pripadnici Specijalne policije razarali i pljačkali imovine krajinskih Srba u Donjem Lapcu 7. i 8. kolovoza 1995., ali nije poduzeo nikakve korake kako bi identificirao počinitelje i protiv njih pokrenuo postupak, niti je poduzeo bilo što da spriječi počinjenje daljnjih zločina.
Pripadnici Specijalne policije umorili su 25. kolovoza 1995. nekoliko starijih seljana u zaseoku Grubori. Tog i sljedećeg dana ista postrojba uz to je i zapalila imovinu u Gruborima i u selu Ramljane. Gospodin Markač je širio lažne priče i sudjelovao u prikrivanju zločina koje su počinili njegovi podčinjeni nad krajinskim Srbima i njihovom imovinom."
Temelj optužnice i prvostupanjske presude je udruženi zločinački pothvat:
"Prilikom razmatranja da li je postojao udruženi zločinački pothvat Vijeće je pažljivo razmotrilo diskusiju na brijunskom sastanku 31. srpnja 1995., nekoliko dana prije početka operacije "Oluja". Predsjednik Tuđman tada se sastao s visokim vojnim dužnosnicima da bi razgovarali o toj vojnoj operaciji. Vijeće je zaključilo da su sudionici ovog sastanka također razmatrali važnost odlaska krajinskih Srba kao rezultata i sastavnog dijela predstojećeg napada. Odgovarajući na izjavu predsjednika Tuđmana u tom smislu, g. Gotovina je rekao:
"Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze za Banja Luku i Beograd. Znači da mi, ako nastavljamo ovaj pritisak, vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih, koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići."
Vijeće je pažljivo proučilo izjave visokih hrvatskih dužnosnika na tom i drugim sastancima, kao i u javnosti. Vijeće je te izjave razmatralo u kontekstu svojih nalaza o deportaciji, protupravnim napadima na civile i civilne objekte i uvođenju diskriminacijskih mjera, što su sve kaznena djela počinjena nad krajinskim Srbima.
Vijeće je ustanovilo da su neki pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva imali zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom sile ili prijetnjom silom, što je predstavljalo i uključivalo deportaciju, prisilno premještanje i progon putem uvođenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera, protupravnih napada na civile i civilne objekte, deportacija i prisilnog premještanja. Udruženi zločinački pothvat počeo je postojati najkasnije krajem srpnja 1995. i nastavio se tokom cijelog perioda optužnice.
Vijeće je zaključilo da zajednički cilj nije bio, niti je podrazumijevao, počinjenje kaznenih djela putem nestanaka, bezobzirnog razaranja, pljačke, ubojstva, nečovječnih djela, okrutnog postupanja i protupravnog zatočenja, ili razaranja, pljačke, ubojstva, nečovječnih djela i okrutnog postupanja."
Upravo u ovom, zadnjem dijelu obrazloženja je šansa da braniteljski timovi Gotovine i Markača izuzmu segmente akcije u kojima su zapovijedali i sektore za koje su odgovorni, iz teze o "zločinačkom pothvatu". Kao što smo već pisali, Gotovini bi pomoglo da predoči dokaze po kojima je jasno da je već 6. kolovoza dužnost zapovjednika Knina predao Čermaku, kao i da je nakon toga otišao na odmor i poslije na ratište u Bosnu. Formalno je ostao zapovjednik Zbornog područja Split, ali se fizički nalazio drugdje, pa bio onda mogao odgovarati "samo" po zapovjednoj odgovornosti.
Također, kao što se vidi iz citiranog, iako je Sud presudu umnogome temeljio na brijunskim transkriptima sastanka prije Oluje, ne misli da je Tuđman protjerivanje Srba naredio, nego da je to priželjkivao. To je također jedan od puteva koje obrane generala mogu krenuti ako bi pokušali osporiti tezu o postojanju zločinačkog pothvata. U svakom slučaju, trebaju zastupati interese svojih branjenika, a ne Hrvatske ili Tuđmana u povijesnom kontekstu, jer jedino što Gotovinu (Markača možda čak i ne) može spasiti je "individualizacija nevinosti".