"POVIJEST je učiteljica života", tako glasi jedna od najvećih laži koje su nas učili u školi. Istina je puno drugačija. Ljudi ništa ne uče iz povijesti, a to posebno vrijedi na ovim prostorima. Hrvati se ustvari stalno vrte u samodestruktivnom povijesnom krugu.
Bivša Jugoslavija nije bila ni početak ni kraj tog kruga, samo nastavak. Kao narod Hrvati se vrte u krugu starih zabluda, pogrešaka i tragedija. Samo je pitanje u kojem se dijelu povijesnog kruženja nalaze.
HDZ danas kao komunisti 1979.
U samo nekoliko dana hrvatska, tj. državna vlast je donijela niz odluka koje neodoljivo podsjećaju na početak 80-ih godina prošlog stoljeća.
1979. je u svijetu počela naftna kriza te su shodno tomu rasle cijene naftnih derivata u cijelom svijetu. Zadnjih nekoliko dana se također događa svojevrsna naftna kriza jer cijena sirove nafte raste, a svjetska opskrba je u zastoju. Naravno da situacija nije identična i da su uzroci različiti, ali glavni efekt je tu. Danas nafta manje znači nego '80-ih, ali se još uvijek radi o glavnom svjetskom energentu. Države moraju ekonomskim politikama reagirati na novonastale šokove koji ugrožavaju gospodarski rast i standard.
Odgovor bivše države na naftnu krizu je bio katastrofalan. Nije potrebno dokazivati tu tezu jer je i najzagriženijim ljubiteljima jugoslavenskog socijalizma jasno da je Jugoslavija ekonomski propadala osamdesetih, što je na kraju dovelo do smrti same države. Stvarne reforme su odgađane, a političari su implementirali socijalističke politike koje su imale katastrofalne rezultate.
Svjetska naftna kriza se ne može izbjeći, ali se mogu izabrati bolji ili lošiji odgovori na nju. Jugoslavija je izabrala loše i čak praktički bankrotirala 1982.
HDZ-ova vlada je u svega nekoliko dana pokazala odlučnost u tome da ponovi greške svojih predaka, Saveza komunista Jugoslavije. Odlučno se najavljuju socijalističke ekonomske politike i time se kružni tijek povijesti u Hrvatskoj vraća na točku u kojoj je bio 1979., za vrijeme prošle naftne krize.
Država je odlučila zabraniti distributerima da ostvaruju prihode, ali ne odustaje od svojih prihoda
Najavljena je cjenovna kontrola goriva i čak se zapovjedilo distributerima da rade bez marže, tj. bez onog dijela cijene iz kojih distributeri goriva pokrivaju plaće, transport, investicije i druge troškove. Državni dekret kojim se zapovijeda privatnim kompanijama da posluju bez prihoda. Sjetite se toga sljedeći put kada vam netko bude govorio kako u Hrvatskoj vlada mitski "neoliberalni kapitalizam". Unatoč tome što se 50-60% cijene goriva odnosi na marže i PDV, a 10-ak posto na maržu distributera, država je odlučila zabraniti distributerima da ostvaruju prihode, ali ne odustaje od svojih prihoda, trošarina i PDV-a. Lako su se mogle privremeno ukinuti trošarine i PDV na gorivo i time prepoloviti cijenu. To bi se eventualno moglo nazvati "neoliberalna politika", ali umjesto toga se koristi državna kontrola cijena, što je potpuno socijalistička politika kakve se ne bi zasramili ni komunisti Venezuele (koji je redovito prakticiraju), a kamoli samoupravljači iz Jugoslavije.
Zatim sindikati, država i poslodavci na tzv. Gospodarsko-socijalnom vijeću dogovaraju zajedničku izjavu za medije u kojoj tvrde da situacija s inflacijom, tj. rastom cijena, "nije dramatična", da se državni prihodi od trošarina ne smiju dirati te da smanjenje poreza i trošarina nema efekta na cijene i da će se podignuti minimalna plaća. Ukratko, naš samoupravni socijalizam nezaustavljivo napreduje unatoč "belosvetskoj" krizi, a svi organi samoupravljanja su suglasni da treba nastaviti dosadašnjim putevima revolucije.
Podizanje minimalca je posebno ironično
Podizanje minimalca da bi se pomoglo najslabije plaćenim radnicima je posebno ironično. Slabije plaćeni radnici su zaposleni u radno intenzivnim industrijama poput tekstilne, koje su najviše pogođene krizom iz 2020. i tek su se počele oporavljati. U radno intenzivnim industrijama je cijena rada, tj. plaće, glavni trošak poslovanja. Podizanje minimalca u situaciji kada su se kompanije u takvim industrijama tek počele oporavljati dovest će do vala bankrota i time gubitka radnih mjesta.
Dok samoupravna tijela i partija, tj. Gospodarsko-socijalno vijeće i HDZ, uvjeravaju ljude kako inflacije nema, uvode cjenovne kontrole i čuvaju državne prihode, druga najpopularnija stranka u državi se žali kako sve to nije dovoljno i da još treba kontrolirati i cijenu plina. Možemo tako preuzima ulogu nekadašnje konzervativne struje partije i upućuje drugarsku kritiku, upozoravajući na skretanje sa staza revolucije i predlažući da socijalističke politike budu još intenzivnije.
Šlag na torti je najava predsjednika Sindikata ZET-a Dražena Jovića da će se povećati cijene tramvajskih karata. Izgleda da politiku cijena ZET-a ne određuje ni Uprava ni vlasnik, nego sindikat. Gostujući u emisiji Studio 4 na HRT-u, najavio je i poskupljenje komunalnih usluga, onako usput, prije jutarnje kavice. Sindikatlija određuje poslovne odluke javnih kompanija na državnoj televiziji. Čista socijalistička romantika.
Hoćemo li to preživjeti?
Ovo desetljeće je tek počelo, a prošlo desetljeće je izgubljeno po pitanju gospodarskog rasta jer je Hrvatska na kraju gospodarski završila u istom stanju iz kojeg je krenula. Devedesete su gospodarski bile izgubljene zbog rata, a osamdesete su bile izgubljene zbog sličnih problema i pogrešnih odgovora na te probleme, kao i sada. U zadnjih 40 godina Hrvatska je imala samo jedno desetljeće gospodarskog razvoja, i to uglavnom zbog ponavljanja uvijek istih politika temeljenih na socijalističkim zabludama. Trenutna državna vlast i njeni suradnici se svojski trude da Hrvatska stagnira i ovo desetljeće.
Postoji li država koja to može preživjeti?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala