HRVATSKA je jedna od najuspješnijih država u oporavku od pandemije covida-19, pokazuje kumulativno kretanje BDP-a od zadnja tri mjeseca 2019. do zadnja tri mjeseca 2023. Iako malo koja država u Europi može biti zadovoljna ekonomskim rezultatima zadnjih godina, Hrvatska je jedna od rijetkih koje su relativno dobro prošle u kaotičnom nizu svjetskih makroekonomskih okolnosti.
BDP je samo agregatna mjera koja pokazuje opću sliku ekonomije, ali gledajući i individualne pokazatelje, jasno je da situacija u Hrvatskoj nije loša u odnosu na ostatak Europe. Tako je, primjerice, izvoz proizvoda 2019. iznosio 15.2 milijarde eura, a 2023. 22.3 milijarde eura (prvi rezultati).
Neto plaća je u studenom 2019. iznosila oko 860 eura, a u studenom 2023. 1208 eura. Stopa nezaposlenosti iznosila je 7.7 posto u istom mjesecu 2019., a 2023. 6.3 posto.
Jedan od najboljih oporavaka od pandemije u EU
Između četvrtog kvartala (listopad, studeni, prosinac) 2019. i trećeg kvartala (srpanj, kolovoz, rujan) 2023. BDP Hrvatske narastao je za 14.38 posto. Gledajući članice EU (izračun s četvrtim kvartalom 2023.), to je manje samo od Irske (25.28 posto), Malte (17.99 posto) i Cipra (15.42 posto).
To je puno bolji rezultat od prosjeka EU od 3.53 posto, a Hrvatska je nadmašila Poljsku (9.82 posto), Bugarsku (8.58) i Sloveniju (8.08 posto).
Najlošiji rezultat zabilježila je Češka (-1.34 posto), jedina država koja se još nije oporavila od pandemije u ekonomskom smislu. Najveća ekonomija EU Njemačka jedva se oporavila sa zanemarivim rastom BDP-a od 0.11 posto. Ispod prosjeka rasta EU još su Španjolska (2.84 posto), Francuska (1.89 posto), Austrija (1.36 posto), Finska (0.84 posto) i Estonija (0.42 posto).
Snažan postpandemijski oporavak omogućio je Hrvatskoj da postane treća ekonomski najuspješnija država Nove Europe od 2015.
Relativno bolji ekonomski oporavak u pandemijskim godinama omogućio je Hrvatskoj da, prema rezultatima ekonomskog rasta mjerenog BDP-om, postane treća najuspješnija država tzv. Nove Europe od početka 2016. do kraja 2023. Kumulativni rast BDP-a u tom razdoblju iznosio je 29.69 posto, što je bolji rezultat od svih osim Poljske (33.22 posto) i Rumunjske (33.47 posto).
Da je za to zaslužan primarno postpandemijski oporavak, vidi se iz podatka da je u zadnja tri mjeseca 2019. Hrvatska imala rast BDP-a od 13.58 posto u odnosu na 2015., što je bio gori rezultat od svih osim Slovačke (10.27 posto rast) i Latvije (10.27 posto). I tada su najveći rast imale Rumunjska i Poljska.
Izgubljeno desetljeće
Snažan ekonomski rast od 2015. i postpandemijski oporavak ipak nisu dovoljni da nadoknade višegodišnju stagnaciju Hrvatske nakon svjetske financijske krize 2008. Zbog nagomilanih problema iz prijašnjih razdoblja, odbijanja da se ti problemi isprave, krivih ekonomskih politika masovnog javnog zaduživanja i uvođenja novih poreza Hrvatska godinama nakon svjetske krize ekonomski stoji na mjestu.
Dok je u većini država kriza trajala svega dvije do tri godine, Hrvatska je tvrdoglavo odbijala prihvatiti stvarnost da treba napraviti korjenite reforme i osloboditi se starih zabluda. BDP je 2009. smanjen za više od 7 posto, a 2010. za dodatnih 1.2 posto. Nakon toga uslijedio je period stagnacije.
U cijelom razdoblju od početka 2011. do kraja 2015., odnosno od prva tri mjeseca 2011. do zadnja tri mjeseca 2015., BDP Hrvatske je blago opadao. Tako je u prva tri mjeseca 2014. BDP bio 3.56 posto manji nego 2010. Još na kraju 2015. bio je 0.75 posto manji. Ekonomski čisto izgubljeno vrijeme. 2010. je, pak, bio 10-ak posto manji nego 2008., što znači da se tek krajem 2018. Hrvatska vratila na razine BDP-a (korigiranog za cijene) iz 2008.
Izgubljeno desetljeće u pravom smislu - gledajući prema konstantnom tečaju dolara iz 2015., Hrvatska je 2008. ostvarila ukupni BDP od 56 milijardi dolara, isto kao 2018. Mogu se gledati i drugi, plastičniji parametri. Primjerice, prosječna neto plaća je od siječnja do lipnja 2008. iznosila 5073 kune, a 2015. 5711 kuna. Uračuna li se rast cijena, odnosno inflacija, jasno je da rast plaća gotovo nije postojao.
Treba li vratiti "naš stil života"?
U svibnju 2013., usred perioda stagnacije, tadašnji premijer Zoran Milanović na dodjeli nagrade Zlatni ključ za najbolje hrvatske izvoznike izjavio je: "Naš socijalni model i naš način života, koji je ipak drukčiji, moramo zadržati, a to malo više košta, ali možda ipak život čini sigurnijim, ljepšim i smislenijim."
To "zadržavanje našeg načina života" značilo je eksploziju javnog duga, s manje od 40 posto BDP-a 2008. na više od 84 posto BDP-a do 2015., odbijanje reformi javnog sektora ili bilo kojeg drugog sektora, povećavanje poreza, održavanje jednakog broja radnih mjesta u javnom sektoru dok radnici u privatnom sektoru masovno ostaju bez posla itd.
No tadašnji premijer Zoran Milanović u suštini je bio u pravu. Većina stvari rađena je s prešutnim odobrenjem stanovnika Hrvatske. Na kraju krajeva, glasači su ga nagradili predsjedničkom funkcijom.
Zbog brojnih vanjskih faktora, kao što je proces "nearshoringa" kojim kompanije iz bogatih država Europe i SAD-a sele dio proizvodnje iz Kine u geografski bliže države, Hrvatska ima novu priliku za ekonomski razvoj. Priliku koju, doduše, nije zaslužila. Ali poriv da se vrati na politike iz perioda nakon svjetske krize još je tu. Puno toga Hrvatska nije popravila, ni pravosuđe ni zdravstvo, a dosadašnji napredak najmanje je njena zasluga. A pogotovo nije zasluga političara.