UOPĆE nije bitno što govori Milorad Dodik, sporedno je što o navodnom etničkom čišćenju hrvatskih Srba misle Boris Tadić i Vuk Jeremić, mnogo je važnije što o tome misli Milorad Pupovac, a najvažnije kakvu će presudu o "udruženom zločinačkom poduhvatu za istjerivanje Srba" donijeti Haaški sud.
Od premijera kvazidržavne tvorevine nastale na genocidu i krvi stotina tisuća Hrvata i Bošnjaka gotovo se očekuje da optužuje Hrvatsku za etničko čišćenje. O njemu ne treba imati iluzija: ova ispeglana inačica srpskog nacionalista jednostavno mora skrenuti pažnju s vlastitih zločina, relativizirati ih i prisiliti Hrvatsku da se brani. Više pažnje treba pridavati onome što govore srbijanski predsjednik i šef diplomacije Boris Tadić i Vuk Jeremić. Tadić se ispričao Hrvatskoj za srpske zločine u Domovinskom ratu, ali još uvijek očekuje hrvatsku ispriku za protjerivanje tristo tisuća Srba nakon Oluje. Vuk Jeremić to naziva etničkim čišćenjem.
Slavi li se oslobađanje Hrvatske ili odlazak Srba?
No, za hrvatske unutarnje prilike mnogo je važnije što o problemu istjeranih Srba misli njihov politički predstavnik u hrvatskoj vlasti Milorad Pupovac. On se nije želio izričito ograditi od Dodikovih izjava, a još manje od Tadićevih i Jeremićevih, niti je o odlasku Srba iz Hrvatske izričito govorio kao o "etničkom čišćenju". Međutim, on svakog kolovoza na obljetnicu Oluje postavlja pitanje što se slavi: uspostava teritorijalnog suvereniteta ili egzodus Srba? "Bilo bi prirodnije da me pitate hoću li biti na Petrovačkoj cesti ili na cesti prema Dvoru gdje su izbjegli Srbi stradavali 1995. godine", odgovorio je Pupovac na jedan od brojnih novinarskih upita hoće li otići na proslavu u Knin.
Ta dilema - ako uopće postoji - još uvijek nije raščlanjena. Nije jasno slavi li se oslobađanje Hrvatske ili odlazak Srba. Ili oboje. I takvo razmišljanje može se u radikalnom obliku Hrvatskoj obiti o glavu budućom haškom presudom, dok istovremeno može pritajeno egzistirati u hrvatskoj podsvijesti idućih desetljeća. Ako sudsko vijeće u Haagu potvrdi optužnicu o udruženom zločinačkom poduhvatu, ako opstane teza Tužiteljstva da je na Brijunima skovan plan prema kojem "Srbi trebaju nestati", ako se dokaže da su ubojstva i palež nakon vojne akcije bili namijenjeni onemogućavanju povratka Srba, onda bi se hrvatski političari ubuduće teško mogli braniti od optužbi za "etničko čišćenje" 250 tisuća Srba.
S druge strane, ako već cilj Oluje nije bilo istjerivanje Srba, nije puno učinjeno ni da ih se zadrži. Odnosno, učinjeno je mnogo u onemogućavanju njihova povratka: uništavanje imovine, ubijanje preostalih civila, oduzimanje stanarskih prava godinu dana nakon Oluje. I poruka šefa države: "Sretan im put!". Stjepan Mesić je danas u pravu kad podsjeća da su tenkovi koji su krenuli na Hrvatsku iz Beograda ispraćivani cvijećem, ali možda je trebao spomenuti i da su su kolone izbjeglih Srba ispraćivane kamenjem, a ponegdje i mecima.
Za Srbima se tada nije previše plakalo, ali njihov egzodus nanio je višestruku štetu Hrvatskoj. Ne samo zbog milijardi kuna namijenjenih obnovi porušenih domova i saniranja posljedica pustošenja jednog dijela zemlje, ne samo zbog lošeg imidža i političkog tereta koji je godinama stajao na putu europskom napretku Hrvatske, već i zbog opasnosti da pravorijek UN-ova tribunala za ratne zločine legitimira Oluju kao etničko čišćenje.
Hrvatska vlast godinama se brinula da se Srbi ne vrate
Milorad Pupovac previše je mudar da bi u hrvatskoj javnosti istupao s tako radikalnim stavom da je Oluja bila etničko čišćenje. On možda neće to izreći, ali će upozoravati da je Hrvatska ostala na tri posto srpske manjine. On neće braniti srpske agresore, ali će kritizirati hrvatske osloboditelje zbog onog, ako već ne deklariranog, a ono podsvjesnog motiva osvete i radikalnog "rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj". Srbi su možda sami napustili Hrvatsku, ali hrvatska vlast godinama se brinula da se ne vrate.
Zbog toga Pupovac mora lavirati između mnogo struja: koalicijskog partnera Ive Sanadera s kojim na vlasti može najviše učiniti za povratak Srba, Borisa Tadića koji mu je neka vrsta pokrovitelja i spone s desecima tisuća izbjeglih Srba koje Pupovac želi prisvojiti kao njihov ekskluzivni politički predstavnik u Hrvatskoj. To je koloplet politike i financija u kojem se nije lako snalaziti: zato Pupovac trpi Jeremićeve, Dodikove i Tadićeve optužbe, ali Sanaderove i Mesićeve kritike.
Nema sumnje da se golema većina hrvatskih građana nikad neće pomiriti s eventualnom sudski utvrđenom činjenicom da je Oluja bila akcija etničkog čišćenja Srba. Za njih je to bila pravedna i oslobodilačka operacija, no možda su kreatori planova na Brijunima imali u vidu još neke aspekte akcije. I možda se rukovodili nekim drugim motivima. Imajući u vidu sve ono što se događalo nakon Oluje, pitanje je što bi se tek događalo da Srbi nisu uspješno proveli evakuaciju iz Krajine. Ovako nisu samo izbjegli osvetu, već su njihovi vođe napravili mit od još jednog svog poraza, pokušavaju pretvoriti Srbe u jedine žrtve krvavog rata kojeg su sami pokrenuli i u kojem su odgovorni za stotine tisuća mrtvih i milijune izbjeglih.
Presude Haaškog suda uvjerljivo dokazuju tko je u ratu bio agresor i najveći zločinac. Možda će preko Gotovine, Čermaka i Markača Hrvatska dokazati da ne snosi odgovornost za odlazak gotovo cjelokupne srpske populacije, ali mnogo će opasnije za hrvatsku budućnost biti ako se Oluja i dalje bude slavila ne samo kao osloboditeljska operacija, već i kao akcija nakon koje su Srbi napustili Hrvatsku.