HRVATSKA je pronašla jednostavan i efikasan recept kako postati siromašan - uništavaš uspješne i njihovim novcem pomažeš neuspješne. Na kraju svi postanu neuspješni i skupa sretno propadnu.
U brodogradnju su posljednjih desetljeća ulupane milijarde, a sada kreće još jedna runda ''spašavanja radnih mjesta'' u brodogradilištu Uljanik, koja će progutati nekoliko stotina milijuna eura javnog novca.
Spašavanje Uljanika porezne obveznike moglo bi koštati 2,6 milijardi kuna
Vlada je krajem prošlog tjedna u Bruxelles poslala plan restrukturiranja Uljanika, a prema onome što je javnost do sada doznala radi se o ''spašavanju'' teškom 580 milijuna eura, od čega bi 350 milijuna eura, ili 2,6 milijarde kuna, trebala osigurati država, odnosno porezni obveznici.
“Mi smo u Bruxelles poslali prijedlog programa restrukturiranja. Ovo nije završena, zatvorena varijanta. Mi ćemo se potruditi koliko je god moguće i zahtijevati od Europske komisije da nam što prije sugerira što je u samom modalitetu možda neprihvatljivo, na modalitete koji na bilo koji način ruše tržišno natjecanje ili utječu na slobodu tržišta kapitala, roba i usluga'', izjavio je jučer ministar gospodarstva Horvat i dodao: ''Cilj nam je osigurati likvidnost Grupe počevši isporukom platforme i broda za koje smatramo da će, u trenutku kad se unovče, dati dodatan puls Uljaniku. Nakon toga, zajedničkim snagama moramo osigurati opstojnost primarne djelatnosti, a to je brodogradnja koja u ovom trenutku u izvoznoj politici ima velik udio.''
Uljanik zapošljava oko četiri tisuće radnika. Uzmemo li ukupnu cifru od 580 milijuna eura, koja je potrebna za nastavak rada, ispada da će to spašavanje spasitelje koštati 145 tisuća eura ili više od milijun kuna po radniku.
No država se ovdje našla u pat poziciji jer je Uljaniku do sada izdano 600 milijuna eura jamstava, koje bi opet platili porezni obveznici ako bi firma završila u stečaju.
U Petrokemiji uništeno 2,5 milijardi kuna
Slična ''spašavanja'' godinama se odvijaju i u Petrokemiji. Vlada je u svibnju ove godine od banaka otkupila potraživanja prema Petrokemiji u iznosu od 450 milijuna kuna, nakon što je ta tvornica umjetnih gnojiva napravila gubitak iznad visine kapitala, zbog čega je trebala u stečaj.
U posljednjih dvadesetak godina, ta je tvornica tek povremeno imala pozitivne rezultate, a zbog golemih gubitaka izgubljene su milijarde - točnije 2,5 milijarde kuna. Tim novcem mogla je biti izgrađena još jedna takva tvornica.
Vlada je još 2014. godine dokapitalizirala Petrokemiju s 250 milijuna kuna, nakon što je propala privatizacija. Nekoliko godine kasnije firma je ponovno pred bankrotom. Prošle godine dobila je jamstva vlade od 350 milijuna kuna, a sada je država dugove preuzela na sebe.
Ako zbrojimo 250 milijuna kuna kojima je država prije četiri godine dokapitalizirala Petrokemiju i 450 milijuna kredita koje je otkupila od banaka, za ''spašavanje radnih mjesta'' 1700 radnika plaćeno je više od 400 tisuća kuna po radniku.
I tako, dok se golemi javni novci troše za održavanje na životu očito neodrživih kompanija i poslova, istovremeno se velikim poreznim opterećenjem tvrtke koje se bave suvremenim tehnologijama tjeraju u inozemstvo. Dok zemlje poput Velike Britanije ili Francuske javni novac troše na istraživanja robotike i umjetne inteligencije i pripremaju se za novu industrijsku revoluciju, Hrvatska po radniku plaća pola milijuna ili milijun da ih zadrži na poslovima iz 20 stoljeća.