ZA PETRA MILEUSNIĆA iz Novske 18. prosinca 1991. život je stao nakon što su petorica hrvatskih vojnika upala u njegovu obiteljsku kuću te ubila njegovu 21-godišnju kći, 51-godišnju suprugu te susjedu koja se te večeri zatekla u njihovoj kući. Petoricu krvnika njegove obitelji iste noći je pohvatala vojna policija, ali je kasnije kazneni progon pokrenut protiv njih prekinut na osnovi Zakona o općem oprostu.
Umjesto pravde dobio 20 tisuća kuna sudskih troškova
Prije tri godine okolina i neki odvjetnici savjetovali su Mileusniću da pokrene sudski postupak protiv države koja je odustala od kažnjavanja ubojica njegovih najmilijih, da bi prije godinu dana izgubio taj sudski spor te sada mora platiti 20 tisuća kuna sudskih troškova. Sud mu je već sjeo na mirovinu te sada ne zna kako će preživljavati, ali to mu, kaže, nije nikakav problem u usporedbi s boli s kojom živi od te kobne noći.
"18.12.1991. u 21.45 sati upali su njih petorica u moju kuću, bili su maskirani i samo su im se oči vidjele. Prvo su krenuli mene tući po cijelom tijelu te je jedan govorio: 'Što čekaš Čedo?' Da sam ja Čedo već bih tada bio pobjegao. Nisam bježao jer nikada nikom nisam zlo napravio", priča Mileusnić.
Usred njegovog premlaćivanja, ubojice su njegovoj supruzi naredili da donese kave i rakije, što je ona i učinila. Kći više nije mogla gledati kako mlate njezinog oca te je počela jaukati, što ju je skupo koštalo jer je dobila hitac u glavu. Nesretna djevojka je idući dan trebala otputovati kod brata u Njemačku, no sudbina je za nju imala drugačiji plan.
Preživio 14 hitaca u tijelo
Nakon toga je Mileusnić dobio 14 hitaca iz kalašnjikova petorice napadača te je pao u nesvijest, a krvnici su mislili da je mrtav. Samo nekim čudom je preživio tu stravičnu noć. Suprugu su mu izrešetali sa 17 hitaca, a zloj sudbini nije izmakla ni susjeda kojoj su čak odsjekli prst na kojemu je imala zlatni prsten.
Poslije ove tragedije Petar Mileusnić je otišao kod sina u Njemačku kako bi se tamo oporavio od ranjavanja. Vratio se 19. srpnja. 1992., kada je kod kuće zatekao oštećen krov i spaljen podrum, što je sam nekako popravio. No, nikako nije mogao isprati krv s betona u kuhinji u kojoj se dogodilo krvoproliće te u njoj danas praktički ne boravi.
Ima imena svih petorice ubojica iz vremena kaznenog progona i iz sudske presude, ali ih nikada poslije kobne noći više nije vidio: "I bolje da nisam jer tko zna što bih im nakon sve učinio."
"Nema lijeka na sudu ako nemate novaca"
Mileusnić kaže da mu je i danas zlo kada se sjeti te kobne noći nakon čega povraća cijeli dan.
"To se nikada ne može izliječiti. Ma koji sud. Kada dođete na sud, možete dobiti samo ako imate novaca. Onaj koji ima novaca dobije presudu kakvu god hoće. Za nas druge nema pomoći", rekao nam je Mileusnić.
Sada mu je, kaže, žao što nije pobjegao iz Hrvatske kao mnogi drugi, jer da jest, ne bi mu se dogodila ovakva grozna tragedija. Prije nego je ranjen u njegovoj kući se u vrijeme zračnih i općih opasnosti znalo skrivati šezdesetak njegovih susjeda, da bi na kraju on doživio ovakvo nešto. Mileusnić napominje da u Novskoj uopće nije bilo četničkih pobunjenika.
Osim kćeri i supruge, u ratu je ostao i bez majke koja je stradala u Slavonskom Brodu 1992. za vrijeme granatiranja od strane Srba. Još ima jedino sina kojemu ne pada na pamet vratiti se u Hrvatsku. Jednom je ovdje bio i pretučen, te se nakon odlaska na rad u Njemačku u svibnju 1991. više nikada nije poželio vratiti.
Mileusnić je o svom slučaju pisao predsjedniku Stjepanu Mesiću i njemačkom veleposlanstvu jer mu je supruga bila Njemica, ali mu nitko ne može pomoći te mora živjeti sam sa svojom boli. I sa 20 tisuća kuna sudskih troškova.
Dario Markas