Ben Ali (68), na vlasti od 1987., nakon što je "zbog senilnosti" svrgnuo prvoga predsjednika neovisnog Tunisa Habiba Bourguibu, natječe se za četvrti mandat, zahvaljujući amandmanu na Ustav koji mu osporava dio oporbe. Na zadnjim izborima 1999., osvojio je 99,44 posto glasova, a RCD 148 mjesta u parlamentu, prema samo 34 oporbena mjesta.
Protukandidati su mu narodnjak Mohamed Bouchiha i Mounir El Beji iz socijalno-liberalne stranke koja se smatra "umjerenom" oporbom bliskom vlasti.
Treći je bivši komunist Mohamed Ali Halouani d'Ettajdid.
Od političkih stranaka, uz svepristuni RCD, čak su dvije: socijaldemokrati i Demokratska unija, pozvale birače da podupru Ben Alija.
Za zastupnike birači mogu birati kandidate vladajućih, te iz sedam oporbenih stranaka kao i sedam "nezavisnih lista".
Ben Ali, čiji se režim često kritizira zbog manjka sloboda, no sve rjeđe zbog oštrih metoda prema islamističkoj stranci Ennahda čijih su stotine pripadnika u tuniškim zatvorima, pozvao je strane promatrače na izbore. Odobrenje je ipak dato samo misiji Lige arapskih zemalja, ali ne i Ligi za zaštitu ljudskih prava.
Tunižanke, koje uživaju povlašten status u arapskom svijetu zahvaljujući inicijativi prvoga predsjednika neovisnog Tunisa Habiba Bourguibe, važan su dio biračkog tijela i za njihovu se naklonost bore svi kandidati.
One čine 25 posto aktivne populacije, te više od 50 posto studentske populacije i glavna su radna snaga u tekstilnoj industriji i uslugama. Brojne Tunižanke su vozačice taksija i autobusa, te članice posada ribarskih brodica.
Nijedna se žena ne natječe za predsjedničku dužnost, ali ih je na kandidacijskim listama više od 25 posto.
Načelo jednakosti muškarca i žene utvrđeno je zakonom od prije gotovo pola stoljeća kojim je uveden sudski razvod, utvrđena minimalna dobna granica za brak na 17 godina, te ukinuta poligamija. Sva četvorica predsjedničkih kandidata obećala su učiniti sve kako bi ojačali ženska žena i socijalne povlastice.
U 17 godina na vlasti Ben Ali je uspio osigurati političku potporu Europe i Sjedinjenih Država, te međunarodnih institucija za svoju politiku liberalnih reformi.
Diplomacija je pak uspješno u svijet plasirala sliku umjerene arapsko-muslimanske države otvorene Zapadu.
Nakon terorističkih napada 11. rujna Ben Ali je podupro antiterorističku koaliciju na čelu s SAD-om i upravo je Tunis odabran za sjedište regionalnog ureda Inicijative za partnerstvo između SAD-a i Bliskog istoka koja okuplja 17 zemalja Magreba (Tunis, Alžir, Maroko, Mauritanija i Libija) i Machreqa (Egipat, Sirija, Libanon, Jordan, Kuvajt, Katar, Oman, Irak, Bahrein, Jemen, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati).
Tunis je prva država juga Mediterana koja je s Europskom unijom sklopila sporazum o partnerstvu i slobodnoj trgovini (1995.), a 2003. ugostio je i Prvi euro-mediteranski summit "5+5" (šefovi država i vlada pet zemalja juga Europe i pet zemalja Magreba).
U međuvremenu je Tunis uspio sa susjedima uspostaviti vrlo korisne trgovinske odnose, poglavito s Libijom Moamera Gadafija i smatra se da su znatne Ben Alijeve zasluge što su London, Washington i Pariz vratili Libiju u krilo međunarodne zajednice kada je pristala isplatiti odštetu žrtvama njoj pripisanih terorističkih napada.
Tunis je igrao i aktivnu ulogu u dijalogu između Palestinske oslobodilačke organizacije Jasera Arafata i SAD-a 80-tih godina, te u mirovnom bliskoistočnom procesu, zagovarajući međunarodno pravo i prava Palestinaca, a pritom nije prekinuo veze s Izraelom.
(Hina) xrt ydv