Foto: FAH, Index
U navedenom slučaju, ključan pojam je bio smisao porezne reforme, koga je trebalo stvarno nagaziti, a koga pustiti na miru, je li riječ o najvećem pogodovanju u povijesti hrvatske koruptivno klijentističke mreže ili kampanjskom prepisivanju naputaka međunarodnih monetarnih institucija. I naravno, po nemilom logičkom slijedu misli i par butelja vina netko je iz ranjive porezne pete izvukao Snježnu kraljicu Janicu Kostelić i njezin povlašten položaj pri državnim institucijama.
Zbog čega i zbog kojih razloga Janica Kostelić uporno hrli u politiku? Brak iz interesa? Što se, do vraga, skriva iza te neprirodne veze?
Sport kao neželjeno dijete politike
Naime, skijaška sportska heroina države u kojoj jedva da postoje tri trajno uređene staze, gotovo diskrecijskom odluke hrvatske Vlade na zatvorenoj sjednici, imenovana je državnom tajnicom Središnjeg Ureda za sport koje je gotovo u cijelosti preuzelo sve zakonske i proračunske ovlasti nikad zaživjelog ministarstva za sport. Jadno nahoče svake hrvatske Vlade koje kontinuirano živi od proračunske crkavice (106,4 milijuna kuna), unatoč činjenici da je za međunarodnu promociju Hrvatske napravilo više koristi od svih ministara vanjskih poslova zajedno, prepušteno je na milost i nemilost nesportskoj politici te osobi kojoj treba GPS da pronađe svoje radno mjesto.
Jer, pretpostavljam logiku vlastodržaca, tko može javno zamjeriti osvajačici šest olimpijskih medalja i ponosu nacije, nedostatak sportskog duha ili nestručnost za tako važan resor poput sportskog odgoja nadolazećih generacija mladih Hrvata? Pa ona je ratnih devedesetih doručkovala zagorski špek i slavonski luk u šest ujutro u šumama St. Moritza dok su joj medvjedi pravili društvo bez kune državne potpore, postoji li bolja ličnost od nje kao domoljubni uzor mladim sportašima?
Naravno da postoji, ali na Markovom trgu uredno su ponovili istu pogrešku iz sebičnih pobuda.
Što je Janici sve ovo trebalo?
U doba najgoreg ministra obrazovanja i sporta u hrvatskoj povijesti Predraga Šustara, iako se aktualni ministar Pavo Barišić žestoko trsi za tu prestižnu titulu, kao očajnički pokušaj spašavanja svoje političke reputacije angažirao je Janicu Kostelić kao zamjenicu ministra što je hrvatska javnost dočekala s negodovanjem postavljajući ispravno pitanje stručnih referenci.
Sve super, riječ je o Janici, ali može li netko sa završenom dopisnom večernjom školom promišljati i razvijati strategiju hrvatskog sporta? Kako je pitanje bilo na mjestu, u komedijaškoj Vladi Tima Oreškovića su joj prepustili zadaću “rezanja vrpci” i “okidanja selfia” s publikom koja nije zaboravila njezina sportska postignuća.
I onda, iz mutna neba, Vlada premijera Plenkovića, valjda zadovoljna njezinom političkom krotkošću i narodnom popularnošću donosi odluku kojom iz čista mira prepušta cjelokupan hrvatski sport u ruke? Svi su se zapitali tko je tu lud.
Jasno, hrvatska javnost se po drugi put s dobrim razlogom propela na zadnje noge, a mediji uredno napravili svoj dio posla. Propitkujući njezinu imovinsku karticu, stručne reference i motive političkog angažmana nikome nije bilo jasno zbog čega je svoju sportsku i ljudsku reputaciju upregla u stranku kompromitirajuće prošlosti i izložila se nepotrebno kritici javnosti prihvaćajući posao kojem očito nije dorasla?
Raspolaže bogatim imetkom u Hrvatskoj, vjerojatno i u inozemstvu, zarađuje od najmanje šest nekretnina daleko više nego li kao Državna tajnica za sport i što se mene tiče, ne zavidim joj kao dobar dio jalnog hrvatskog puka na ugodnom životu. Teško je radila i zaradila, potrošila najbolje godine svog života i zdravlje na promociju hrvatskog sporta, uložila pametno i ubire plodove svog truda i pameti. Živi nenametljivo u Rijeci gdje posjeduje prestižni salon za žensku ljepotu (malo je smiješan taj podatak od prijavljenih 600 kuna godišnje dobiti, ali neka joj bude), ne prate je skandali, a jedini intrigantan podatak je da je u čuvenom “slalomu s jednim štapom” navodno drugi izgubila jer je na startu utrke odmahnula zgodnom Borisu iz Rijeke.
I kojeg vraga joj sad treba da je tretiraju u hrvatskoj javnosti kao novog Davora Šukera ili Ivu Majoli koji su svu svoju sportsku reputaciju diskreditirali na javnom planu?
Biti politički naivan i usto, častohlepan, najgora je moguća kombinacija.
Gnothi Seauton
I kao za inat zdravoj logici i dobroj namjeri javnosti da shvati što se događa u glavi Janice Kostelić i isluženih sportaša u službi politike, pogledao sam dokumentarac “Gnothi Seauton” iritantnog Brune Kovačevića koji bi od razgovora s prvim službenim predstavnikom izvanzemaljske rase složio dosadni osobni monolog, nisam se mogao načuditi motivima inteligentne, drage i mlade žene da se pretvori u zaštitni lik politike koja je hrvatski sport doslovno devastirala?
Istinska šampionka nastala kao produkt obiteljske vizije i filozofije u kojoj su sportski uspjeh i izgradnja karaktera pretpostavljeni društvenim privilegijama i novcu, odjednom potpisuje zakone, direktive i uredbe s Markovog trga koje sadržajno niti formalno ne razumije? Obrazlaže u hrvatskom Saboru zašto nema sredstava za pripreme paraolimpijaca ili zbog čega se gase atletski, plivački ili gimnastički klubovi u državi? Reže vrpcu za javnost oglednoj sportskoj dvorani u Međimurju dok dvije trećine hrvatskih škola održava sat tjelesnog odgoja u školskim hodnicima?
I što će ona to točno koordinirati u hrvatskom sportu, nepostojeću razvojnu strategiju ili manjkava proračunska sredstva? Kako će budućoj sportskoj obitelji tipa Kostelić u svom raskošnom uredu mirno skresati u facu kako razumijevanje države za njihove napore postoji, ali ne i financijska sredstva? Hoće li joj tada “zazvoniti u glavi” ogorčene riječi oca Ante Kostelića Gipsa ili Srđana Ivaniševića koji su od prijatelja posuđivali novac kako bi platili jednomjesečne sportske pripreme ili kupili odgovarajuću opremu dok su im u nadležnim sportskim institucijama govorili “neka se strpe”?
I sad naša simpatična Janica za taj neugodan i nepotreban joj posao ubire 14 tisuća kuna plaće, službenu karticu, vozača, auto i sve ostale državničke privilegije koji taj položaj podrazumijeva?
Zemljo, otvori se.
Janica kao grudobran promašene sportske politike
Vlastodršci su uvijek voljeli popularnost sportskih veličina nadajući se da će dio njihove karizme ili sposobnosti nekim čudom prijeći na njih. Lente, odlikovanja, svečani prijemi i čvrsta obećanja o povijesnom nezaboravu Domovine redoviti su politički dekor svih sportskih uspjeha na ovdašnjim prostorima, iako čak i osvajači medalja znaju da većinu izgovorenog mogu “objesiti mačku za rep” dok dodjeljuju reprezentativni dres političarima koji bi zasigurno umrli od srčanog udara da pretrče sto metara u jednom dahu.
Na žalost, nikad nisam čuo drčevitog Marina Ćilića dok ga predsjednica Kitarović ljubi da joj na uho šapnuo “znate li da smo finalisti Davis cupa s 0,01% sredstava iz državnog proračuna”. Nisam nikad čuo rukometaše da odbiju svečani prijem kod premijera ili predsjednice zbog lošeg stanja u hrvatskom sportu, rastrošnosti Zlatka Mateše u HOO-u ili kriminalnoj bahatosti Davora Šukera u HNS-u. Riječ je o jednako prljavoj drugoj strani medalje. I oni znaju kome se treba zapravo pokloniti, iako su svjesni kako dotični nemaju nikakve veze s postignutim uspjehom.
U grešnoj vezi politike i sporta može biti samo Orešar i Ivanišević
Boris Becker, Zinedine Zidane, Cristiano Ronaldo ili Michael Jordan bez obzira na međunarodnu reputaciju nikad neće postati državni tajnici ili ministri sporta. Jednostavno, veći su od te priče, znaju u čemu su dobri. Imamo dobrih primjera i u Hrvatskoj gdje su jedan Dino Rađa ili Goran Ivanišević nesebično pomogli razvoju i promociji hrvatskog sporta unutar natjecateljskih saveza, ali ne i svakodnevne politike.
Na žalost, Janica Kostelić se prevarila i dopustila da njezinu šampionsku reputaciju pretvore u grudobran promašene sportske politike. Iako još uvijek nejasnih motiva, zaigrala je igru u kojoj ne poznaje pravila. Dva dana će biti opet zvijezda utrke Snježna kraljica u Zagrebu, a ostala 363 dana meta kritika, sumnji i krivac za sve pogreške hrvatske Vlade u resoru sporta koje se gomilaju od 1992-e godine. Hrvatskom sportu potrebni su sustavna strategija, stabilni izvori prihoda, manageri i PR stručnjaci, dobro uređeni zakoni i političari koji će znati prepoznati i riješiti probleme sporta u cjelini.
Jer, u vječnoj i grešnoj vezi hrvatske politike i sporta, možeš biti samo Bruno Orešar ili Goran Ivanišević. Prvospomenuti je “puštao” gemove pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu dok su poltroni pljeskali, a Ivanišević nije bilo niti na kraj pameti ponižavati voljeni sport igrajući političke mečeve. Štoviše, kad su ga jednom pitali da kojim slučajem igra protiv Tuđmana koju bi strategiju izabrao, mrtav hladan im je odgovorio “skraćenim loptama, volio bih ga vidjeti kao trči”.
A naša šampionka Janica Kostelić izabrala je pad na drugim vratima i čestitala pobjedniku dok je drugom rukom od premijera Plenkovića primila ček od poreznih obveznika. Jedva čekam vidjeti njihovu prvu olimpijsku medalju u kombinaciji.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala