Obožavan u početku karijere poput rock zvijezda na Zapadu, Jevtušenko je dio skupine ruskih pjesnika poznatih pod imenom "šezdesjatniki" ("šezdesetaši), među kojima su i Andrej Voznesenski i Bela Ahamdulina, njegova prva supruga.
Jedna od njegovih najslavnijih pjesama, napisana 1961., "Babi Iar" o mjestu u Kijevu gdje su nacisti masakrirali tisuće Židova, te roman Aleksandra Solženjicina "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča", objavljen iste godine, obilježile su promjenu tona u sovjetskoj literaturi i početak disidentskog pokreta.
Prihvativši etiketu "mladog buntovnog čovjeka", koju je stekao u odnosu na mlade angažirane autore Zapada tijekom 50-ih, Jevtušenko ističe danas da je bijes, osim što je "snažan i važan osjećaj", ipak samo mali dio pokretačke snage njegova djela.
Na konferenicji za tisak održanoj ovoga tjedna u Moskvi, Jevtušenko je izjavio da je popis stvari koje ga ljute predugačak da bi ga citirao.
No na prvom je mjestu rat u Čečeniji, kojemu se pjesnik protivi od 1994. kada je ruska vojska prvi put ušla u pobunjenu republiku.
"Zbog tog sam odbio prihvatiti nagradu koju mi je dodijelio (tadašnji predsjednik) Boris Jeljcin". Danas, zbog tog sukoba koji se nastavio, osjeća još i "bol, te sram".
Ljute ga i političari i stranke "koje žele monopol na domoljublje protiv onih koji ne misle poput njih" te "ljudi koji se sklanjaju pod skute vođa i ne znaju misliti svojom glavom".
Još uvijek s viškom energije, Jevtušenko ocjenjuje da mu je poezija pomogla ostati mladim. Njegovi su recitali nekada privlačili gomile ljubitelja pjesničke riječi, no on još čita stihove javno onima koji ih žele slušati.
Na taj je način proslavio i svoj 70. rođendan u petak u Politehničkom muzeju u Moskvi.