KOJEM Ivi Sanaderu treba vjerovati? Onom koji je u rujnu 2005. godine, nakon uhićenja Hrvoja Petrača, izjavljivao kako će "itekako iskoristiti sve pravne mehanizme da se obračuna s organiziranim kriminalom"? Ili onom koji u listopadu 2008., poslije likvidacije Ivane Hodak, poručuje kako je "važno da se svi skupa odlučno obračunamo s kriminalom i da sugeriramo kriminalcima da im ovo više neće prolaziti"?
Prije točno tri godine, premijer Sanader označio je uhićenje Hrvoja Petrača "jednim od ključnih momenata u obračunu s organiziranim kriminalom", te poručio da je "Vlada RH odlučna obračunati se s organiziranim kriminalom do kraja". U ponedjeljak poslije podne, u prvoj reakciji na ubojstvo Ivane Hodak, samo njemu svojstvenom odlučnošću, Sanader je poručio kako je ovo "definitivno trenutak kada se treba obračunati s mafijom bez obzira o kome se radi".
A što se dogodilo u protekle tri godine? Ništa posebno. Osim što je mafija jačala, a država slabila. Osim što su padale žrtve, ali ne i počinitelji, a kamoli naručitelji. I osim što je paralelno sa smanjivanje osjećaja javne sigurnosti postojano rastao gnjev građana. Sanaderu očito sve to nije bilo dovoljno. Do ubojstva Ivane Hodak.
Sanader u punom sjaju
U pomno organiziranoj predstavi u ponedjeljak navečer Ivo Sanader učinio je ono što se od njega tražilo. Obećao je građanima da će poduzeti sve da se pronađu počinitelji (po običaju ne i naručitelji), smijenio je nesposobne ministre i postavio nove ljude, specijalizirane za bezizgledne misije. Pa ipak, uslijed svega toga, stigao je učiniti i nekoliko puno korisnijih stvari: na samom početku presice naglasio je kako u trenutku ubojstva otvarao dva infrastrukturna projekta u Slavoniji i Istri, potom je izrazio sućut obitelji Hodak (kao što ga nije izrazio, primjerice, obitelji Luke Ritza), pa lamentirao o važnom državničkom posjetu Irskoj, pa bulaznio o tome kad bi se mogla održati sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, da bi na kraju ljutito odbijao nepoćudna novinarska pitanja.
Iste večeri, Jadranka Kosor slijedila je njegovu agitpropovsku liniju. U emisiji Otvoreno (gdje je, nota bene, voditeljica Dijana Čuljak bila jedina osoba kompetentna za razgovor o mafiji) najprije je izražavala sućut obitelji Hodak, pa istaknula da je premijer dočekao vijest na otvaranju dalekovoda u Ernestinovu, da bi kasnije govorila o "divljacima i divljaštvu", a ne o organiziranom kriminalu. (A urednici emisije pitali se radi li se o "mafijaškom ili zločinu iz strasti".)
I dakle, to je bio Ivo Sanader u punom sjaju. Odnosno, u punoj lakirovki. Pogledajmo samo kadrovska rješenja. Mjesecima je odbijao zahtjeve za smjenom Rončevića i Lovrin, očito ih čuvajući za mnogo važniji trenutak nego što su to bila batinanja novinara, političara i poduzetnika. Kad je trebalo spasiti sebe, pustio ih je niz vodu.
Novi ljudi za borbu protiv mafije - Karamarko, Šimonović i Faber
Na čelo Ministarstva unutarnjih poslova postavio je Tomislava Karamarka, bivšeg policajca priučenog za tajnog agenta i više od svega, za specijalne zadatke. Iako je 2001. godine izjavljivao da je haška optužnica protiv Ante Gotovine "politički motivirana", Karamarko je na kraju postao čovjek koji je locirao Gotovinu. Premda je njegova tajna služba trebala imati operativnih spoznaja o događajima u kriminalnom miljeu, do sada to nije bilo od posebne koristi u suzbijanju rasta mafije.
Na čelo ministarstva pravosuđa postavljen je Ivan Šimonović, što je Sanader posebno iskoristio kako bi se pohvalio kako u Vladu postavlja "nestranačkog čovjeka". To što se radi o sveučilišnom profesoru s diplomatskim, ali bez praktičnog iskustva, pa još i stručnjaku za međunarodno pravo, nije očito bila prepreka da mu se povjeri resor pravosuđa u ključnom trenutku obračuna s organiziranim kriminalom.
Posebno je zanimljiva smjena na čelu Ravnateljstva policije. Marijan Benko dugo se odupirao Rončevićevim pokušajima da ga smijeni, u posljednjim pretumbacijama u policiji čak je dobio povjerenje da postavi svoje ljude na čelo policijskih uprava, da bi odjednom sletio, i to u korist nikog drugog već - Vladimira Fabera. Čovjeka koji je poslan u Osijek da strpa Branimira Glavaša u zatvor, da bi ubrzo bio uklonjen kako bi se Branimira Glavaša pustilo iz pritvora. Ona podvala koju je Anamarija Getoš organizirala preko Nacionala koštala je Fabera njegova položaja.
Gotovo osramoćen napustio je funkciju, dok se iza njega rušilo sve što je izgradio: Glavaš je pušten, suđenje prekinuto, optuženici na slobodi, svjedoci u strahu. Sada bi taj isti Faber trebao srediti stanje u policiji koja je ustrojena po stranačkom ključu i ograničena samo na podobne zadatke. I zanimljivo je podsjetiti kako se u čuvenim Petračevim transkriptima, objavljenim prije nekoliko godina, spominje zadovoljstvo Petračevih postavljanjem Fabera na čelo zagrebačke policije.
Treba li Sanaderu uopće vjerovati?
U svakom slučaju, Sanader želi ostaviti dojam odlučnosti. Baš kao što ga je ostavljao proteklih pet godina. Sad će se pisati famozni antimafijaški zakon, iako je bilo sasvim dovoljno vremena provoditi postojeće. Sad se poseže za spasonosnim kadrovskim rješenjima, premda je kriterij nesposobnosti bila konstanta Sanaderove kadrovske politike. Kao što se u antikorupcijskim akcijama točno znalo do koje se razine odgovornosti smije ići, ista granica bit će postavljena i sada.
Karamarko je pod pritiskom Haaga i Sanaderovih europskih ambicija locirao Gotovinu, ali nikad se nije pokrenula pravosudna akcija protiv njegovih jataka i zaštitnika, niti se razbila mreža njegovih pomagača. Faber je prikupio dokaze da se Glavaša strpa iza rešetaka, sve dok Sanaderu nije politički odgovaralo da ga pusti na slobodu. Ministarstvo pravosuđa štanca isprazne zakone dok državni vrh pregovara s Hrvojem Petračem i Vladimirom Zagorcem.
I dakle, vratimo se na početno pitanje: kojem Ivi Sanaderu treba vjerovati? Onom koji je u proteklih pet godina dopustio da Hrvatska postane mafijaška država, da gnjevni građani izlaze na ulične prosvjede u potrazi za javnom sigurnošću, da policija i pravosuđe loše rade svoj posao, iako je još 2005. godine obećao da Hrvatska mora biti "država i društvo u kojoj nitko i nikome ne smije prijetiti"? Ili onom koji nas danas uvjerava kako će svemu tome stati na kraj? Ipak, sve su to sporedna pitanja. Ono glavno ipak glasi: treba li Sanaderu, nakon svega, uopće vjerovati?