Tijekom Narančaste revolucije u Ukrajini, ruska liberalna oporba nadala se da bi uspjeh ukrajinskih prosvjeda mogao poslužiti kao model za promjene u Ruskoj Federaciji.
Revolucija je bila izazvana optužbama za izbornu prevaru u korist proruskog kandidata Viktora Janukoviča. Kraj je poznat, nakon izbora i masovnih prosvjeda na kraju je pobijedio oporbeni kandidat Viktor Juščenko.
U to vrijeme on je bio za proeuropski dio Ukrajine simbol pomaka prema demokraciji i europskim integracijama. No, također to je bilo tada "svjetlo nade" i za ruske liberale, koji su smatrali da je moguće srušiti autoritarni režim zajedničkim akcijama, posebno ako se uzmu u obzir kulturološke i etnolingvističke veze između dviju zemalja.
Ruski liberali, poput Garija Kasparova, vidjeli su tada Ukrajinu kao "drugu/drugačiju" Rusiju - zemlju koja dijeli mentalitet, jezik i kulturu s Rusijom, ali usvaja europske demokratske vrijednosti. Sam Kasparov je 2007. godine u jednom intervjuu naglasio da Narančasta revolucija pokazuje put za ujedinjenje različitih oporbenih grupa protiv autoritarnog režima, kako bi se došlo do slobodnih izbora.
Uspjeh revolucije u Ukrajini trebao je pokazati Rusima da je promjena moguća. U kontekstu rata u Ukrajini, ali i svih događanja u 2013. i 2014. godini, jasno je da je Kremlj vidio tri ključna događaja – Narančastu revoluciju, Majdan i izbor Zelenskog za predsjednika države kao izravnu prijetnju svojoj moći, strahujući od "zaraze" demokracijom.
U svakom tom događaju Rusija, odnosno Kremlj, reagirao je u skladu sa svojom moći. U 2004. godini Kremlj nije imao snage vojno intervenirati, već je kroz druge političke i ekonomske kanale kontrolirao situaciju, u 2014. godini Rusija je djelomično vojno intervenirala, a u 2022. godini u potpunosti.
S druge strane, iako su proeuropske opcije u Ukrajini bile podržane od jednog dijela ruskojezičnog stanovništva, posebno srednje klase i poslovne elite, kao i od strane ruskih liberala, u "narančastom" taboru prevladao je nacionalistički stav prema kulturnoj, jezičnoj i identitetskoj politici, što se održalo do danas.
Taj pristup, inspiriran idejama iz zapadne Ukrajine te dijaspore gdje se razvio "tvrđi" nacionalni identitet, vidio je ruski jezik i kulturu kao prijetnju opstanku ukrajinske nacije. Takav stav razočarao je pobornike modela "druge/drugačije" Rusije.
Ukrajina je umjesto toga krenula u jasno i nepovratno odvajanje od ruskog ili zajedničkog identiteta. U 2000-im godinama ovaj je koncept postavio temelje za raskol u ukrajinskom društvu jer je ojačao proruske sentimente u ruskojezičnim regijama i pokrenuo procese koji su doveli do Majdana, što je Kremlj iskoristio. Proces se ubrzao nakon 2014. godine, a "prebacio u petu brzinu" 2022. godine.
S tom razlikom da je proces nakon ruske invazije krenuo iz dva smjera - odozgo i odozdo. Odozgo na način da su ukrajinske vlasti uvele isključivo ukrajinski jezik, time i narušile prava drugih manjina u zemlji, u cijelom javnom prostoru, svim institucijama, medijima itd.
Odozdo je krenulo tako što su se rusofoni građani kao vid otpora prebacili na ukrajinski jezik dobrovoljno i samoinicijativno. Jedini period kada se narušio nastavak takve politike u razdoblju od 2014. do 2022. godine bio je na početku mandata predsjednika Zelenskog, koji je prilično amortizirao napetosti vezane za pitanja jezika, kulture i sl. No nakon invazije, zagovornici "ukrajinizacije" dobili su snažan argument za potrebom da se nastavi u tom smjeru.
Posljednjih mjeseci došlo je do previranja unutar krugova koji zahtijevaju daljnju "ukrajinizaciju", zbog mirovnih pregovora. Točnije, zbog točaka u kojima se spominje vraćanje prava na ruski jezik.
To je zahtjev koji, paradoksalno i iz različitih pozicija, podržavaju i Rusija i SAD i EU. Osim toga, pravila EU nalažu da se poštuje i primjenjuje vjerska tolerancija. Opet, da ne ulazim u složenost vjerske strukture i crkvenih pitanja unutar Ukrajine, to je vrlo neugodna točka za nastavak provođenja takve identitetske politike.
Ako bi došlo do toga da Ukrajina napravi ustupke o jezičnim i crkvenim pitanjima, a što je sasvim izvjesno ukoliko zaživi mirovni sporazum, to bi moglo dovesti do velikih unutarnjih problema. Jednostavno, priča o "derusifikaciji" nije nastala jučer, već je ideja koja stanuje u Ukrajini najmanje 35 godina.
Najviše zbog toga što se postavila teza da "daleko od Moskve" nije samo "daleko od Putina", već i "daleko od Puškina", što je vrlo izazovno jer je u dobroj mjeri ukrajinski i ruski identitet prepleten i neodvojiv. Odnosno, ne može proces "derusifikacije" biti isti kao u npr. baltičkim zemljama ili zemljama Središnje Azije.
Iako je zaista ruski jezik stoljećima bio alat imperijalne politike, kao i engleski, francuski ili španjolski jezik, to je jezik koji i dalje nezanemariv dio građana Ukrajine smatra materinjim. Ideja da je neki jezik "pravi" materinski jezik, a drugi jezik "agresora" u tom je smislu vrlo površna i promašena teza.
Postoje povijesni, kulturološki i etnolingvistički razlozi zbog kojih određeni dio građana Ukrajine smatra ruski jezik i dalje "svojim". U tom smislu, postoji potencijalni problem za daljnju izgradnju ukrajinskog identiteta ukoliko mirovni sporazum stupi na snagu. Vraćajući se na početak teksta, izgradnja današnjeg ukrajinskog identiteta započeta je tako što je bilo potrebno napraviti "derusifikaciju".
Pojednostavljeno, potaknuta nacionalnom mobilizacijom i identitetskim pozicioniranjem, Ukrajina gradi novu naciju gdje Puškin ili Bulgakov nisu više simboli kulture, već simboli prošlosti od koje se Ukrajina distancira. To u pravilu znači da se prilikom uklanjanja ruskih kulturnih simbola iz javnog prostora obuhvaća vrlo širok spektar.
Tu se uključuju ličnosti koje su bile vezane za Carsku Rusiju te SSSR, koje su imale iz današnje perspektive "neprihvatljive" stavove i sl. Međutim, "derusifikacija" neće biti moguća ukoliko se zadrži ruski jezik i ruska crkva (u nekom obliku). Naravno, postoji i "mekša" struja koja bi prihvatila sve norme EU, a samim time i sporne točke sporazuma, i tu može doći do novog identitetskog sukoba unutar Ukrajine, na razini onog kako je to izgledalo u razdoblju između 2000. i 2012. godine.
Identitetski sukob neće više biti podjela prema orijentaciji – Zapad ili Rusija, nego u ideji što znači biti Ukrajinac. Na mogućnost građanskog sukoba/rata nedavno je upozorio i general Zalužni, koji se ovih dana vratio u Kijev. Pogotovo ako bi mirovni sporazum, ukoliko se ostvari, doveo do "zamrznutog sukoba" sličnog kao u Gruziji, BiH i sl., gdje bi eventualne unutarnje podjele postale kronične i gdje bi se tim podjelama moglo manipulirati izvana.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala