RASPRAVA o tome treba li u Hrvatskoj održati referendum o članstvu u NATO-u je još jedan primjer kako povijest ima smisao za ironiju. U ovom slučaju je to sve izglednija činjenica da će Hrvatska svoj pristup organizaciji koja se naziva čuvarom demokracije obaviti na način koji predstavlja negaciju te iste demokracije.
Pitanje o tome treba li Hrvatska uopće u NATO zapravo i nije toliko važno u svemu tome – iako se odluka po dalekosežnosti svojih posljedica može usporediti s odlukama koje su se u Hrvatskoj donosile 1527, 1918. i 1991. godine. Mnogo je važnije da bi jednu takvu odluku, bez obzira kakva ona bila, trebalo donijeti uz jasnu i nedvosmislenu potvrdu građana. Ili bi barem tako trebalo biti u vrlom novom svijetu gdje nezaustavljivo trijumfira moderna demokracija.
Hrvatska, međutim, više ne živi u svijetu gdje se na demokraciju gleda kao na nekakvo ostvarenje romantičnih ideala, nego u svijetu gdje je demokracija toliko banalna činjenica da se njen izostanak više neće ni primijetiti niti će se za njom previše žaliti. To je pogotovo slučaj kada se plemeniti demokratski ideali sudare sa stvarnošću realne politike i sklonosti da se kreće "linijom manjeg otpora".
Po pitanju referenduma o NATO-u ta se sklonost najbolje vidi u glavnom i najuvjerljivijem argumentu svih onih koji se zalažu da se cijela stvar obavi bez neposrednog izjašnjavanja građana. Naime, sve najvažnije političke stranke su po pitanju hrvatskog članstva u NATO-u postigle konsenzus, a i same ankete govore kako slično misli i većina građana. Zbog čega bi, dakle, trebalo bespotrebno trošiti proračunski novac i politički kapital na nešto što je već samo po sebi kristalno jasno?
Odgovor na to pitanje je isti onaj koji bi poslužio i kao odgovor na pitanje čemu služi demokracija. Ako je radi jednostavne, zdravorazumske financijske računice u ovom slučaju prihvatljivo odbaciti demokratska načela, onda se slične računice mogu primijeniti i na neke druge slučajeve – i tako sve do trenutka kada se postavi pitanje da li uopće ima smisla inzistirati na nekakvoj demokraciji, jer će za mnoge tada ona biti tek lijepa fraza iza koje ne stoje nikakve opipljive koristi.
A kako se može doći do takvog zaključka možda najbolje svjedoče posljedice višegodišnje mantre o tome "kako u Hrvatskoj ima previše stranaka" te da ih "treba ograničiti na prihvatljiv broj". Na prošlim izborima su ta zalaganja ostvarenje dobila u obliku dvostranačkog sustava, ali ni on, po svemu sudeći neće biti ništa drugo do prijelazna faza prema konačnom cilju – sustavu gdje sva vlast ne samo jest, nego se podrazumijeva da jedino može biti u rukama jedne stranke, a izbori predstavljaju ništa drugo ritual s unaprijed određenim ishodom.
Takav se sustav može braniti istim onim argumentom s kojima se danas osporava pravo na referendum o NATO-u – on je lakši, jednostavniji, a na kraju krajeva i jeftiniji od nekakve višestranačke demokracije. Stranim vladama i ulagačima je povoljniji za dugoročne planove od onoga gdje se sve mora slagati ispočetka svake četiri godine, a jednostavnije je i za same građane koji u ovom post-ideološkom svijetu na stranačku borbu sve više gledaju kao ne baš pretjerano zanimljivo natjecanje trećeligaških nogometnih klubova.
Stoga se može reći da će na duži rok NATO umjesto zaštitnika hrvatske demokracije postati njen grobar, odnosno trenutak kada se odbije referendum će postati trenutak kada je u Hrvatskoj post-komunističko razdoblje zamijenjeno post-demokratskim. Što zbog kronične sklonosti "netalasanju", što zbog sklonosti da se rješavanje vlastitih problema prepusti nekome drugome, današnja hrvatska "tiha većina" se doima još jednom generacijom koja pokazuje kako nije naučila iz povijesti. Apsolutna vlast – pa i onda kada je takva postala voljom flegmatičnog naroda – korumpira apsolutno, a cijena njene korupcije i nesposobnosti će budućim generacijama izgledati daleko veća od bilo kakvih kratkoročnih financijskih ušteda.
Dragan Antulov